Voz, pospani voz za Harkov, Gomelj, Lenjingrad
znam kako je nocas dalek Beograd
nece moci nikada olovka ni hartija
ni svi ruski postari ne mogu ti odneti
pismo koje pisem ja, marka s likom Lenjina
i u pismu jedina tuga sto me razbija.

Nije votka rakija mada nocas udara
tuga mi je velika, velika k'o Rusija
ja ne mogu poslati ljubav jer se ne salje
nit sam mog'o poneti sa sobom tvoje poljupce

Voz, u vozu izguzvana lica putnika
ti si tamo negde iza onih planina
da l' si mozda zaspala il' si budna kao ja
da l' te muce nemiri il' te nista nemuci
kada budes citala pismo koje pisem ja
tajna bit ce skrivena iza ovih redova

Nije votka rakija mada nocas udara
tuga mi je velika, velika k'o Rusija
ja ne mogu poslati ljubav jer se ne salje
nit sam mog'o poneti sa sobom tvoje poljupce

jel zna netko gdje ima karata za kupiti za Bajagin koncert u domu sportova?

saznah u medjuvremenu thnx anyway

Smoke Gets in Your Eyes

They, asked me how I knew,
My true love was true,
I of course replied, something here inside,
Can not be denied.

They, said some day you'll find,
All who love are blind,
When you heart's on fire, you must realize,
Smoke gets in your eyes.

So I chaffed them, and I gaily laughed,
To think they would doubt our love,
And yet today, my love has gone away,
I am without my love.

Now laughing friends deride,
Tears I cannot hide,
So I smile and say, when a lovely flame dies,
Smoke gets in your eyes,

Smoke gets in your eyes.




Written by Jerome Kern (music) and Otto Harbach (lyrics) for the musical "Roberta" in 1933
Recording by The Platters was a # 1 hit in 1959
Remade in 1973 by Blue Haze, it hit # 27

Ima bit da san potrošija
I ono malo suza za navodnit dolinu sevdaha I bluesa
svit je tužan,
tu nikad neæe bit pravde za one koji žele samo da žive
I rade I ljube,
I smiju se svemu ka vicu
A ja se pitan ima li smisla pravit dicu
Donosit ih na svit di su život I sloboda Ka roba,
koju æe neki moænik prodat
I ove stare melodije bude memorije
Èiste nostalgije,
I ne znan šta mi je Stari s bafima,
stara s ogromnom trajnom
Sestra I ja,
cili umazan slajom
I sve je daleko I tajno
Znan ni onda nije sve bilo bajno,
al ditetu sve je sjajno
i pari mi se puno lipše
I ove kapi kiše ka da šapæu: “Nikad više…”
Jer sve prolazi,
ostaje samo u nama
U srcima , u umu, I foto albumu
Prièa svaka slika, da ne zaboravin nikad
Nasmijana lica nekih starih prika
Nekih nema više, ostale su sjene
Mora bit da je s njima nesta I dio mene
Al vrate ga kiše,
I vitar s juga
Neka stara pisma, nostalgija
I tuga.

Nekad se pitan jel tribalo sve baš tako bit
pa mislin, tribalo je bit,
jer je proklet ovi svit
I dobri ljudi uvik izvuku deblji kraj
Zato se nadan da postoji I pakal I raj
Neki viši sud,
Božja pravda
Da presudi I kazni svakog onog gada
Željnog rata I žednog krvi
Al ko je bez grijeha nek baci kamen prvi
Ironièno zaista, da citira Krista J
edan od onih šta je odgojen u obitelji ateista
I to u mraku, u miješanom braku
U nekoj dalekoj zemlji, sad je samo u zraku
I baš me je tamo donila roda
Da ne mrzin
I buden pošten, iskren I odan
A razliku izmeðu zla I dobra
Nisan nauèija ni od fratra, ni hodže, ni popa
A kad su zavladali oni šta su pali s kruške
Božji ljudi su blagoslovili puške
Janjce slali u smrt, za svoga Boga, jedinoga
Za ludilo svoga ideologa
kad bijesni mržnja razum nije lijek
I ludilo uvik promijeni tijek Povijesti,
i ispiše novu krvavu stranu
U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu.

Zato letin visoko iznad napaæenog tla
Daleko od poimanja dobra i zla
visoko gore, ka Suncu,
u nebesa di se gužvaju poruke SMS-a
iz ovog vrimena izlazin van
I zaranjan u neki davni, zaboravljeni san
Neki bolji dan,
pun smija I vica
Di su sritni ljudi I njihova dica
I gledaju u sutra, ozarena lica
Puni nade,
u tom svitu pravde Jednakosti, bratstva I slobode
U svit ljubavi me misli vode
I još uvik virujen da æe na ovoj planeti
Jednog dana svi ljudi moæ živit sretni
Razum, ljubav I znanje izgradit æe raj
I znaj, neæe biti ironije za kraj.

.....tibief:)....a sad malo arsena...


ne...
zate nije èovjek kao ja..
u ovom stanu ne postoji ništa što bi moglo zadržati tebe..
nièeg nemam da dam osim sebe..
a dao bih sve..

ne...
zate nije èovjek kao ja
što život gorak može samo da ti da..
ti ne bi mogla da živiš kao nekad
ja bi htio da budemo sami..
da neèujno prolaze dani oko nas...

u kuæi gdje samo još vergl rijetko svira
a buduænost zate je svijet od papira..
u sobi praznoj
bez svijetlosti i mira...

sad mirno idi..
ostavi me tu..
da kao nekad opet
prepustim se snu..
ti u ovom svijetu ne nalaziš ništa
to je život od sanja i pjene
ne razumijem što tražiš od mene..
kad dao sam ti sve...

Tvoje nježne godine što mi mogu dati,

tvoje srce dugo, znam, neæe da me shvati.

Tvoje oèi pune sna kako da me slijede,

moje pjesme tužne su – za te još ne vrijede.



Ti bi htjela zauvijek što sam davno dao,

tebi život nudi sve, ja sam ljubav krao.

Svoje nježne godine ti æeš dati drugom,

jer ja bih tvoje poljupce ispunio tugom.



Ne budi, ne budi se, mala,

ti ne znaš ni dobro ni zlo.

Ne budi, ne budi se, mila,

jer nije još vrijeme za to.



Tvoje ruke malene kako da me grle,

jer dok moje traže mir – tvoje nekud hrle.

Tvoje nježne godine, nježne misli tvoje,

mogu da nas razdvoje prije nego spoje.


(jos malo )