[i]Jednom davno, svi ljudski osjeæaji i sve ljudska
kvalitete našli su se na jednom skrivenom mjestu
na zemlji. Kada je DOSADA zijevnula i treæi put,
LUDOST, uvijek dovoljno, predložila je:
"Idemo se igrati skrivaèa!" INTRIGA je
podigla desnu obrvu, a RADOZNALOST je veselo
upitala "Skrivaèa! Kakva je to igra?"
"To je jedna igra u kojoj ja pokrijem oèi i
brojim do milijun dok se svi ne sakrijete. Kada
završim sa brojanjem, polazim u potragu i koga ne
pronaðem, taj je pobjednik." objasni LUDOST.
SREÆA je toliko skakala da je nagovorila SUMNJU i
APATIJU, koju nikad ništa nije zanimalo. Ali nisu
se svi željeli igrati. ISTINA je bila protiv
skrivanja. A i zašto bi se skrivala, kad je
ionako
svi pronaðu? PONOS je mislio da je to glupa
ideja,
iako, ga je zapravo muèilo što se on nije
dosjetio
predložiti ju. OPREZ nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri...": poèela je brojati
LUDOST. Prva se sakrila LIJENOSt, koja se kao i
uvijek samo bacila iza prvog kamena na putu.
VJERA
se popela na nebo. ZAVIST se sakrila u sjenu
USPIJEHA, koji se muèeæi popeo na vrh najvišeg
drveta. VELIKODUŠNOST se nikako nije mogla
odluèiti gdje da se sakrije jer joj se svako
mjesto èinilo savršenim za jedno od njenih
prijatelja. LJEPOTA je uskoèila u kristalno,
èisto
jezero. SRAMEŽLJIVOST je provirivala kroz kroz
pukotinu drveta. KRASOTA je našla svoje mjesto u
letu leptira, a SLOBODA u dahu vjetra. SEBIÈNOST
je pronašla prozraèno skrovište, ali samo za
sebe.
LAŽ se skrila na dnu mora, a POŽUDA i STRAST u
krater vulkana. ZABORAV se zaboravio skriti, ali
to i nije važno. Kada je LUDOST izbrojavala
999.999, LJUBAV još nije pronašla skrovište jer
sve je bilo zauzeto. Ugledavši ružiènjak,
uskoèila
je prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun!", viknula je LUDOST i
zapoèela
s potragom. Prvu je pronašla LIJENOST, iza
najbližeg kamena. Ubrzo je zaèula VJERU kako
raspravlja o teologiji s Bogom. STRAST i POŽUDA,
iskoèile su od straha iz kratera vulkana. Dižuæi
pogleda na vrh najvišeg stabla, pronašla je
USPIJEH, a tu je bila i ZAVIST. SEBIÈNOST nije
trebalo dugo tražiti jer izletjela je sama iz
svog
savršenog i prozraènog skrovišta, koje se
pokazalo
pèelinjom košnicom. Od tolikog traženja LUDOST je
ožednila i tako je u kristalnom jezeru pronašla
LJEPOTU. Sa SUMNJOM joj je bilo lako jer se ona
nije mogla odluèiti za skrovište, pa je ostala
sjediti na obližnjem kamenu. Tako je LUDOST, malo
po malo pronašla gotovo sve. TALENT u zlatnom
klasju žita, TJESKOBU, u izgorenoj travi, LAŽ na
kraju duge,(laže da je bila na dnu mora).
ZABORAV,
on je zaboravio da su se uopæe igrali. Samo
LJUBAV
nije mogla pronaæi. LUDOST je pretražila svaki
grm, svaki vrh planine, i kada je veæ bila
bijesna, ugledala je ružiènjak. Ušla je u
ružiènjak i uhvatila suhu granu, te voðena
bijesom
i iznemoglošæu, poèela udarati po prekrasnim
ružinim pupoljcima. Odjendom se zaèuo bolan krik.
Suhih grana trnje, LJUBAVI je iskopala oèi.
LUDOST
nije znala što napraviti od jada koji je
osjeæala.
Plakala je, molila za oprost i isprièavala se,
ali
šteta je bila uèinjena. LUDOST, naposlijetku
odluèi da æe ostati zauvijek uz LJUBAV i pomagati
joj.Od tada, kada se na zemlji prvi put igralo
skrivaèa, LJUBAV JE SLIJEPA I LUDOST JE PRATI![/i]

pa mozda je i tamo sada bas toliko sati koliko je i ovdje.. ili ce mozda biti jednom...

PRIBLIŽAVANJE OLUJE

Slavko Mihaliæ

Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš
Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše
Kako je naglo zahladnjelo
Daleko smo od grada


U redu, Vera, nikad neæu zaboraviti što si mi
darovala
Mi smo sada jedno i èemu govoriti
Žuti oblaci obièno donesu tuèu
Sve je veæ nijemo, zrikavci i žito


Ako ti želiš, možemo i ostati
Bojim se za tebe, za mene je svejedno
Gromovi su opasni u poljima
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)


Mnogi æe ratar veèeras kukati nad zrnjem prosutim
iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o
mijenama
Ne plaèi, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju


Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad æe poèeti urnebes
Zakopèaj haljinu, gle i cvijeæe se zatvara
Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi


Dakako, ovo æe mjesto u mojem sjeæanju ostati
sveto
Molim te brže koraèaj i nemoj se osvrtati

Ako se sretnemo u nekom novom zivotu,

necu ti oprostiti za besane noci

i nedovrsene snove u njima.


Necu ti oprostiti za sve neostvarene

duge setnje pored jezera
i nedovrsene price o lijepim iskustvima

Dobro znas da volim da te slusam.


Necu ti oprostit za sve neostvarene

duge setnje parkovima

i nedovrsene price o zivotu

U tome smo uvijek bili dobri!!!!



Ako se sretnemo u nekom novom zivotu
necu ti oprostiti neostvarena

putovanja u neka nepoznata mjesta

gdje su drugaciji ljudi , obicaji i predjeli....

Znas da oboje to volimo!!!



Necu ti oprostiti ni nedosvirane

pjesme na gitari....

i neodigrane igre uz pjesme

koje su ispjevane za nas.....

Znas da bi mogla to dok ne poludim



A vise od svega





ako se sretnemo u sljedecoj reinkarnaciji,

Necu ti oprostiti....

Vrijeme kad nismo bili zajedno....

Znas da ga je uvijek bilo malo.....



Necu ti oprostiti.....


Tebe........


Ljiljana Petrovic

A KOLIKO SI IMALA LJUBAVNIKA? i gdje si sve s njima
spavala? i što su ti govorili? i kako, kako je bilo? daj mi
mira.
èuješ, daj mi mira, fuækam ti na tvoje
fotografije spremljene u kutiju od cipela
pisma o vjernoj ljubavi skrivena po manžetama i u
policama pod rubljem, prestani,
prestani, idi veæ, kao nesnosnu muhu
pratim oèima tvoj lik po svim ku-
tovima, idi
izleti kroz prozor, nek te odnese propuh, idi, nemam vremena
moram se naspavati, idi, rasplini se
rastopi se negdje u toj narandžastoj lokvi pod svjetiljkom
izgubi se meðu slovima ove glupe knjige što je èitam
idi, ne volim te, ništa neæu, ništa ne pitam
to me ne zanima

fuækam ti na tvoje adrese, telefonske brojeve, i sijed
i sijed æu te još voljeti,
koliko,
koliko si ih imala?

Nekom zabranjuju zvezde.
Nekome krila.
I laste.
Ja ne zabranjujem ništa.
Sme se sve što se ne sme.
Samo jedno te molim:
pokušaj da ne rasteš
ni mrvu svima za inat,
do kraja ove pesme.
U toj se pesmi živi
slobodno,
lepo
i ludo.
Možeš da izmišljaš.
Maštaš,
Da radiš sve naopako.
U njoj i najveæe èudo
prestaje da bude èudo,
jer sve što poželiš
kad zažmuriš
- ostaje zauvek tako.
Isturi hrabro i divno
prkose detinjaste
i laži i sebe samog.
Sme se sve što se ne sme.
I sme se više od svega!
Jedini: nemoj da rasteš
za inat i tebi i meni
do kraja ove pesme.
I svaki put kad te slome,
pa moraš nov san da stvaraš,
ne sanjaj ga u mraku
Dotrèi bliže zori.
Na pragu ove pesme
tako se divno bori
i kad namigneš samo
i osmehneš se polako.
Izbroj u sebi do deset
i to u veènost pretvori.
I sve što žmureæi smisliš
ostaæe zauvek tako.


Mika Antiæ

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.


Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.


Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

U Kini je nosac vode imao dvije velike glinene posude za vodu koje su
visile na stapu kojeg je nosio na ramenima. Jedna je posuda bila ostecena,
a druga je bila cijela. Iz ostecene posude voda je curila cijelim putem
prema kuci.


Cijela posuda bila je ponosna svojim radom jer je u njoj nosac donosio kuci
mnogo vise vode nego u ostecenoj, a ostecena se posuda zbog toga sramila.


Jednog je dana ostecena posuda rekla svom nosacu: ''Sramim se jer ti ne
mogu sluziti onako kako bih zeljela.''


Nosac joj odgovori: ''Jesi li primijetila da cvijece cvate samo na tvojoj
strani, ali ne i na strani cijele posude? To je zato sto sam znao za tvoj
nedostatak i posijao sam cvijece na tvojoj strani puta. Svaki si dan ti to
cvijece zalijevala. Vec dvije godine berem to cudesno cvijece koje mi
donosi radost. Kada ti ne bi bila takva kakva jesi, to me cvijece ne bi
radovalo iz dana u dan.''

Pouka:

Svatko od nas ima svoj poseban nedostatak.
Svatko je od nas na neki nacin ostecena posuda, ali upravo ti nedostaci
cine nas zivot zanimljivim i vrijednim.


Prihvatimo se takvima kakvi jesmo i trudimo se s veseljem traziti pozitivne
osobine nasih ukucana, prijatelja i suradnika.

Ustanovit cete da bas svatko ima nesto dobro u sebi!

miška...prekrasna je prièica...svaka èast...