E pa drustvo ovaj topic je zamisljen tako da svako isprica neke svoje lepe trenutke iz zivota.

ma siguran sam da ti nece zamjeriti ... samo najveci pjesnici mogu istinske ljubavi opisati svojim rijecima...mi ostali smo osudjeni koristit njihove opise;)

Srpanj 1997. Dvije lude uputile se na more. Sjele na autobus, ona (moja najbolja prijateljica) i ja (njezina najbolja prijateljica). Svaka 5 putnih torbi (vozač autobusa nije mogao vjerovati kada nas je vidio).
Bile smo tako ponosne na nas... sa puno snova u nasim srcima i osjećajem potpune slobode... bio je to nas mali ulazak u svijet “odraslih”. Prvi puta sasvim same Toliko smo mastale o tome ali one ratne godine nisu nam isle na ruku i tek te 1997. smo napokon mogle ostvariti taj san...
Soba i nije bila soba o kojoj smo mastale, plaza nije bila blizu i one posebne haljine koje su cekale svoju vecer kada ce nas zgodni talijani provozati na svojoj jahti ostale su visiti u ormaru cijelo ljeto
Unatoc tome bilo nam je lijepo, dani su prolazili prebrzo (kao i uvijek), veceri se nisu bas puno razlikovale jedna od druge sve dok iznenada nisam srela, najtoplijeg leta deo, to su njegove oci bile... (nije imao kose plave i belu masnicu od svile )
Dosao je tiho i u jednom jedinom trenutku postao moje sve...
Do tada sam uvijek uzivala u zalascima sunca a on mi je otkrio ljepotu izlazaka, otkrio mi je tajni jezik galebova, pokazao mi je u koje zvezde treba da se zagledam (ali doslovce ). Nikada prije (a i nikada poslije) nikoga nisam voljela tako intenzivno kao njega... Tražili smo se po prethodnim životima...

Počevši pisati mislila sam da ću se uspijeti fokusirati samo na jedan dan, ali ne mogu... htjela sam ovdje opisati dan koji smo proveli na pučini mora, dan koji je bio ispunjen ljepotom... i pokojim “slučajnim” dodirom... onda sam shvatila da danas kada se prisjećam naše prošlosti vidim samo te lijepe dane, oni ružni su zaboravljeni i da ne mogu u svim tim godina u kojima smo postojali “Mi” izabrati samo jedan...

A isto tako postoji jos puno lijepih dana ne vezanih uz njega... Kojih?

Kremšnite na Mrežnici? Poruka u pjesku ispred šatora? Moj 26. rođendan? Svi ovi koncerti i sva naša zajednička putovanja? Jedan ručak u Gorskom Kotaru?
Ili možda oni dani provedeni sa mojom bakom?

Mislim da je Edo rekao... bilo bi previše strana sa samo mojim postovima ovdje

Mislim da je teško izabrati onaj trenutak, onaj baš posebni. Ova slikica s lijeve strane je jedan od tih trenutaka. Pucina, splav, velika tuga, a opet silan spokoj i mir u meni i svud oko mene. To ljeto izgubila sam veliku ljubav i dobila divnu spoznaju da svaki dan može biti poseban ako ga takvim uciniš. Moja prva izložba se zvala -trenutak- i tamo su bili svi oni najposebniji trenuci ovjekovjeceni u slici. To je bila moja noc, moj veliki trenutak protkan onim malim, ali nimalo manje bitnim.

Ja mogu samo reci da je i meni ta 1997. bila posebna... Iducih godina sam se puno puta u mislima vracao na te trenutke i kako je vrijeme prolazilo spoznaja o tome sto sam imao i izgubio je rasla... Tu mi je Djole pomogao, a naravno i neka nova lica koja su privucena njegovom utjehom pjevali u zboru...
Postoje tisuce trenutaka koji bi mogli biti izdvojeni kao posebni...
Djole mi je dosta pomogao u tome da mi buducnost ucini zanimljivom, a proslost mi nadolazi u misli u onim trenutcima kad se spomene "Ruza" tako bliza i daleka u isto vrijeme... "pa da na kraj' sveta iznikne"

Srecom ima tih ruza vise, i spoznaja na to me cini sretnim...

Pred godinu dana raspalo se sve u što sam vjerovao... Obitelj, posao... Totalni krah... Èovjeka uhvati depresija, poène raditi svašta... Moram priznati, nisam se snalazio sam. Nedostajali su mi žena, ma èak ni ne toliko ona, koliko on, moj mali princ, moje malo èudovište, moj mali Mlaðo...

Jeste li se ikad osjeæali tako, da što god da zapoènete, ništa vam ne ide od ruke? Pritislo sa svih strana, a vi se topite, tonete, nikako do zraka?

I tada, pred šest mjeseci, ona je ušetala u moj život... "Samo je mahnula, rekla: Æao!". Od tog sam trenutka znao - she is my destiny...

I zaista, zajedno smo gotovo èetiri mjeseca. U mom se životu SVE preokrenulo. SVE, ali baš SVE!!! Promjenio sam posao, zaraðujem dva puta više nego prije... Honorarno radim na starom poslu, za istu plaæu, dva puta tjedno... Postao sam head coach, s njom na tribinama dobio sam sve utakmice do kraja lige, uz malo sreæe uvesti æu ekipu u prvu ligu...

I najvažnije... volimo se, sad sam gotovo siguran u to!

"Život je lijep!"

PS. Ali mi ipak, kad ujutro pogledam njegovu sliku, još jako nedostaje: "Dobro jutro, tata!"

Misli da je ljubav prema dijeci ona posebna, najveća, najača, ona koja ne zna za granice i mjeru, ona nesebična i nadnaravna. Često se upitam da li mi je sad dobro ili može bolje, da li sad ovako ili onako... I često ne znam odgovor. Neke, ako ne i sve se stvari dešavaju s razlogom. Krah ne mora značiti kraj, uvijek postoji netko da ti uđe u život i kaže "ćao" i da se sve nanovo zaljulja. Dobro jutro tata, će uvijek govoriti ta slika, ali i tisuću onih malih slikica u glavi koje čuvamo kao spomen na sve one posebnosti koje proživimo zajedno. To je neprocjenjivo, a svaki dan nudi mogućnost da u našu zbirku dragih trenutaka unesemo nove. Zašto to ne iskoristiti. Uživaj, sad ide u dobrom pravcu...

Danny, u pravu si. Ja, naime, èesto znam razmišljati ovako: "Da nije otišla...da li bih upoznao R? Da ona nije rekla... da li bi došao do S? Da ova nije ispala takva... da li bi mi se javila D? I konaèno, da se nije zatvorio taj krug, ja danas ne bih bio sretan s njom?" Toèno. Sve se stvari dešavaju s razlogom. "Netko to od gore vidi sve, povlaæi sve konce, eto, igra se... Postavi na svoje mesto, svako dobro, zlo još pre... sve vide oæi sudbine!"!

PS. Nije li Ðole opet u pravu?

Jesen 2002. Išla sam sa tadašnjim dečkom na Sljeme. I dok smo se vozili u žičari on mi je otpjevao: " Jelka, ljubavi jedina moja ti, 'ko te sada dirka i 'ko ti pod prozore dolazi da ti svirka?" Bila sam oduševljena (BTW on je metalac) jer smo se dosta puta znali pokeckati oko teme Đole (reko je da su to pjesmuljci i da ga ne može smisliti).

That's so romantic. Progutao je svoj ponos, samo da bi mene na trenutak nasmiješio.