E, znam za to pismo, čitao sam, ne sjećam se više gdje, u Danima uglavnom, ne znam jel u staroj il u novoj kolumni.... Al čitao sam...

Dijelom je to više nego točno, jer zaista ljudi uvijek vole kukat kako je nekad prije bilo bolje, naćešće za kafanskim stolom i bez ikakve elaboracije...

Ali ono, ja ne volim apsolutne fascinacije ili olaka oduševljenja, to mi je isto kao predrasuda... Dakle, prije nego što izrazim pozitivan osjećaj za nešto, volim, štajaznam, racionalno i hladno sagledat situaciju pa procijenit šta mi se sviđa a šta ne...

Dakle, što se BiH tiče, stvari se zaista jesu promijenile, i zaista se jesu na gore promijenile - a kako i ne bi nakon onakvog rata? Mislim da samo naivac i sanjar do jaja do ne može sebi to priznat... Međutim, to nije nikakav razlog da odmahneš rukom na to ili da odustaneš od dobrih osjećaja za te krajeve i neke ljude.

A da stvar bude gora – ja u Bosni prije rata nisam bio. Ali vidiš, osjećaš, imaš dovoljno klikera i razuma, pa vidiš, da su u Sarajevo – ili gotovo bilo koji drugi grad u BiH - došli neki novi ljudi (mada ni one prijeratne nisi poznavao), koji se ne ponašaju kao starosjedioci koje ti u tom gradu poznaješ i sa kojima se družiš. Baš kao što si devedesetih u rodnom ti Zagrebu ili ne rodnom ti, a bliskom ti Splitu, gledao neke čudne i nove ljude koji se ne uklapaju, i ni ne pomišljaju da se možda makar malo adaptiraju gradu ili ga bar dijelom prihvate, uglavnom - ljude koji Grad mijenjaju na lošije....

Ti vidiš da baš svatko, ali BAŠ svatko kog si upaznao u Bosni ima nekog u nekoj drugoj zemlji, počevši od Hrvatske a zaključno sa Kanadom i Australijom, ko je tamo otišao tokom ili nakon rata. Ti vidiš da je krema Sarjeva i BiH danas preko oceana, i ne misli se vratiti, i da su najkvalitetniji ljudi te zemlje malobrojini, i da su kao posljedni mohikanci... I sretan si što baš njih poznaješ tamo, i tuguješ skupa sa njima kad vidiš da je sav njihov trud za progresom ili bilo čim pozitivnim – gotovo uzaludan.

Ne može ništa biti kao prije, ako se struktura građana promijenla, bilo da ih sudiš po njihovom građanstvu, po njihovim navikama i odgoju, pa čak i ako ih dijeliš po etniji – nakon pokušaja (ne)humanog preseljenja ljudi ništa nije i ne može biti isto, pa makar i da oni koji su ostali imaju najbolje namjere.
Nadalje, i bitnije, ne može biti isto kao prije ako je okvir ideologije i njenih ciljeva promijenjen. Fokus onih koji vladaju usmjeren je samo na virtualne ciljeve i teme, i to ne koje su ograničavajuće i isključujuće, tipa "nas" i tipa "našeg" identiteta i porijekla, "naše" žrtve i patnje i slične, a nikad - baš nikad – fokus nije izoštren na potpuno prozaiče i pragmatične i materijalističke teme tipa BNPa, postotka zaposlenih ili suficita (heh, sjeća li se još iko na balkanu šta je to suficit?!), koje bi bile u interesu sve do jednog žitelja zemlje, bez obzira na njegovo ime i prezime...

Ali, tebi je dobro kad odeš u Bosnu. Odradiš neki poslić, zaradiš koju paru, odeš na vikend, ljudi ti se vesele, dobro te prime, uvek se završi sa našim pesmama i završi se tako da vas taksi za cijelih 16 kuna mortus ubijene iz kluba ili birca na drugi kraj grada... Ne misliš u tom trenutku koliko je Bosancima teško dobiti kredit u banci za bilo šta, i da su kamate skoro duplo veće nego kod vas, ne misliš o Bregani kao najdaljoj točki do koje oni mogu doći bez ponižavanja pred šalterima (neki od njih mogu – imaju kockasti pasoš, ali i to je možda samo još jedan podsjetnik na jedno krivo vrijeme i jednu pogrešnu politiku), ne misliš o takvim i sličnim stvarima...

Bar ne razmišljaš prvi ili drugi put. Treći ili četvrti put već klikeri prorade, već uočavaš i kritiziraš, već je na tebe prešlo malo njihovog ogorčenja, ne iz neke negativnosti, već iz žala i suosjećanja. Ljudi su zaslužili bolje. Čaki i oni koji nisu – jesu.

Eto, zato hoću biti realan, zato kažem da u Bosni nije kao nekad, makar to zvuči banalno... A da se posebno neki mrak ćutio u Banjaluci kad sam tamo bio zadnji put, e to možda govorim i zbog tog što se tamo nadrastičnije osjećaju i vide (a ako govorimo o simbolima – ne vide!) posljedice i razlozi ratovanja. Ali nećemo u politiku. Možda je to bila autosugestija, a i ponavljam, ima već koja godina od tog.

I naglašavam, cijela poanta je da to nije nikakva prepreka da se opireš samodovoljnom i izolacijskom diskursu devedesetih, nije nikakva prepreka da putuješ uzduž i poprijeko krajeva gdje ljudi pričaju tvojim jezikom i komuniciraš sa njima.
I da učiš i interesiraš se, makar hobistički i površno, za kluturu i povijest tih krajeva, ako zbog ničeg, e onda zbog toga jer su te godinama jebali u zdrav mozak sa falsificiranom kulturom i poviješću, što svojom, što tuđom....

Prva stvar: danas ujutro mi preminuo racunar, nek mu Allah podari lijepi dzenet. No, ne zvao se ja Nikola ako ja njega nisam uskrsnuo od mrtvih, a nije proslo ni tri dana (crklo napajanje, nema se tu sta puno, ubacis novo i vozi). No, na to mi otiso cijeli dan, tako da sam ja u cajtnotu pa se unaprijed ispricavam: a) Edi sta jos nisam rijesio problem robota, b) komshinici sta nema ni pisma ni razglednice od mene. Al, sace, sace.

Druga stvar: Neki dan sam proveo pola sata u autohipnozi objasnjavajuci si da nema beletristike dok ne obradim Automated Verification Using Deduction, Exploration, and Abstraction da mogu asistentu pogledat u oci, no sve je to propalo u vodu kad sam jucer prolazio pored knjiznice, tako da sam sad pnosni vlasnik Dervisa i smrti na odredjeno vrijeme, cisto da se zna da ne zabusavam dok me nema

Treca stvar: Elvude, da mene ko pita ja bi reko da si ti bosanac, majkemi. Kad porastem bicu Elvud.