Jedan talijanski časopis raspisao je natječaj za najbolji prikaz izvorne
kvalitete života. Pobijedila je priča, odnosno model jednog čitatelja iz
Genove. Prenosimo je da biste je mogli "kopirati". Njezin bolji dio je:


Moj dan

Ustajem u 5,30 sati.
Slijedi obavezna tjelovježba od najmanje 30 minuta.
Doručak je dosta obilan.
Radim od 7 do 13,30 sati, ne dulje.
Sredina dana za mene je nešto posebno. Ručak je standardan, ni prevelik, ni
premalen. Uvijek ima nešto jušno ili kašasto.
Slijede kraća šetnja i odmor. Volim prileći, ali ni u tome ne pretjerujem.
Posla se ponovno hvatam od 16 sati, pa do 17 i 30. Pospremim radno mjesto i
napravim si plan za sutra. Uvijek znam kad ću početi i što ću raditi
sutradan.
Predvečer ispunim nekom "svojom" aktivnošću, kako me kada volja (sport ili
brža šetnja). Može i neki hobi. Rado sam u vrtu. Volim prirodu, slobodu,
svjež zrak. Večera je svakako između 19 i 19,30. Odgovara mi laganiji obrok.
Zatim se posvetim sebi, nekoj vrsti duhovnog razvoja; popričam s nekim,
pozitivno razmišljam, ponekad nešto pročitam. Ne volim blebetanja, mrzim
ogovaranja ("što je tko učinio", "tko je s kim u klapi" i sl.). Prije
počinka - šetnja. Liježem u 22,30 sati (svjetlo gasim 15 minuta potom). Meni
odgovara ta urednost ritma, a drugima možda ne. Živim kao po nekom planu.
S nadređenima dobro surađujem. Znam svoje "mjesto". I osjećam neku sigurnost
na njemu.
Ne pijem, ne trošim novce na bilo što, ne seksam, ne pušim...

mateo

P.S. Ovdje sam dugo. Bude li sve po planu, nadam se nagradnom dopustu za
Božić. Takva su zatvorska pravila

Zapisnik o nezgodi


Radi se o jednom privatniku, koji je povodom radne nezgode uputio ispunjen formular svom osiguravajućem zavodu za preuzimanje nastalih troškova liječenja.

Sve ovo se dogodilo u Švicarskoj gdje se ovaj događaj mogao pročitati u Zuricher Cosmos-u.

U tom formularu oštećeni je, na pitanje načina događanja te nezgode naveo, da je NEPLANIRANO odreagirao u jednom trenutku. Takav statement je SUVI (Švicarski osiguravajući zavod za Privatnike) bio dosta neprecizan, tako da su službenici iz osiguranja zamolili privatnika, da im to malo detaljnije objasni, jer je neophodno za daljnje razmatranje...

Privatnik odgovara na tu molbu sljedeće:

Cijenjene Dame i Gospodo, u odgovaranju na vašu molbu za dobivanje dodatnih informacija mogu vam reci sljedeće. Kod pitanja 3 u formularu naveo sam neplanirano reagiranje kao uzrok nesreće.

Zamolili ste me da vam to pojasnim, sto ovim putem želim učiniti.

Kao sto već znate, po zanimanju sam krovopokrivač. Tog kobnog dana nalazio sam se sam na krovu jedne šestokatnice. Kada sam završio sa svojim poslom imao sam 250kg crjepova viska na krovu koje je trebalo spustiti na tlo. Posto nisam imao namjeru da ih u bezbroj navrata nosim stepenicama, odlučio sam ih staviti u veliku kantu. (Kanta koja inače sluzi za dizanje ili spuštanje tereta sa visine.)


Sisao sam na tlo i vukao sam konopac zavezan za kantu preko role sve dok nisam digao kantu, koja je bila vezana za isti, na visinu na kojoj mi je trebala. Konopac sam naknadno čvorom vezao i time sam stabilizirao kantu na visini šestog kata.


Nakon toga sam otišao na krov i natovario kantu da bi poslije toga sisao dolje. Na tlu sam odvezao konopac u namjeri da je kontrolirano spustim (kantu koju sam natovario sa 250kg crjepova...) .


Ako pročitate pitanje broj 11 iz prethodnog formulara, ustanovit ćete da sam u to vrijeme vagao nekih 75kg.. . .


Veoma iznađen povodom gubljenja dna pod nogama, izgubio sam "duhovnu prisebnost" i zaboravio u svoj toj frci ispustiti konopac iz ruku. Mogu reci da u tom trenutku nisam bio pri sebi. .


Mislim da ovdje ne trebam navoditi, da sam velikom brzinom išao ka gore.


Od prilike u visini 3. kata sam se sreo s kantom (uh).. . Taj susret objašnjava frakturu lubanje i lom kljucne kosti. . .


Neznatno sporije nastavio sam putanju ka vrhu i tek sam se zaustavio kad su mi vrhovi prstiju upali u rolu koja je označavala najvišu točku. Bol koji ne mogu opisati je uzrokovana lomljenjem 3 prsta i dva nokta.. .. .


Mimo svih bolova, ja ne gubim svoju prisebnost i održavam se na konopcu, kojeg ne smijem ispustiti iz ruku ni pod koju cijenu.


Kanta, koja je u međuvremenu stigla na cilj, pod svom svojom jačinom i težinom udara o tlo i izbija i lomi svoje dno. Time dolazi do ispražnjavanja iste... ..


Kao sto rekoh u prošlom formularu kod točke 11, vagao sam 75kg i samim time znatno tezi od prazne kante u tom trenutku.


Kao sto već možete zamisliti, počeo je veoma brz silazak.. .



U visini 3. kata sam ponovo sreo kantu ovaj put dolazeći odozgo. Susret s kantom koji kao posljedice nosi sljedeće:

Slomljeni zglobovi na obje noge, lom lijevog koljena i ogrebotine po nogama i rukama. Ovaj put znatno usporen nastavio sam putanju ka tlu, gdje sam pri prizemljivanju na izlomljene crjepove slomio 3 pršljena, bol koji nisam ni registrirao... .


Dok sam tako ležao dole, sav izlomljen na izlomljenim crjepovima i promatrao kantu koja je bez dna visila na visini sestog kata, ostao sam ponovo bez svoje "duhovne prisutnosti" i pustio sam konopac.


Ovaj put je kanta bez ikakvih zastoja krenula ka meni i izbila mi 3 zuba i slomila nos.. .


Veoma mi je zao zbog svega ovoga i nadam se da sam vam ovim opisom olakšao buduće razmatranje.


U slučaju da vam nedostaju precizniji detalji, stojim vam na raspolaganju....

LIJEPA PRICA ZA LIJEP DAN
>
Ime mu je bilo Fleming, bio je siromasan skotski seljak. Jednog dana, dok je crncio za prezivljavanje porodice, cuo je iz obliznje mocvare povik u pomoc. Odbacio je alat i potekao u mocvaru. Tamo je , zaglibljen do pasa u crnom blatu, prestraseni djecak vikao i borio se, da bi se izvukao iz mocvare. Seljak Fleming spasio je djecaka iz sigurne smrti. Sljedeceg dana u seljakovo se dvoriste dovezla bogata kocija. Elegantno obuceni plemic izasao je iz kocije i predstavio se je kao otac djecaka,kojega je seljak spasio. "Zelim Vam platiti ", rekao je plemic. "Spasili ste zivot mojemu sinu!" "Ne , ne mogu primiti placu za to sto sam napravio",rekao je skotski seljak i odbio ponudu. Tada je kroz vrata naisao seljakov sin."Dali je to Vas sin?" upitao je plemic. "Da!" ponosno je odgovorio seljak."Napravimo dogovor. Dozvolite mi, da mu obezbijedim naobrazbu, kakvu ima i moj vlastiti sin. Ako je momak imalo slican ocu, bez sumnje ce stasati u covjeka, na kojega cemo obojica biti ponosni." Tako je i bilo.Sin seljaka Fleminga pohadao je najbolje skole i za cas je zavrsio Bolnickumedicinsku skolu sv. Marije u Londonu i postao je poznat po cijelome svijetu kao Sir Alexander Fleming, pronalazac penicilina. Nakon godina plemicev sin, koji je bio spasen iz mocvare, razbolio se od tuberkuloze.
I sto ga je tada spasilo ? Penicilin ! A kako je bilo ime plemicu?
Lord Randolph Churchill.
A ime njegovog sina?
Sir Winston Churchill.

Netko je nekad rekao: "Sto das to i imas".

Radite, kao da vam novac nije potreban.

Volite, kao da niste nikada bili pogodeni.

Plesite, kao da vas nitko ne gleda.

Pjevajte, kao da vas nitko ne slusa.

Zivite, kao da su nebesa na zemlji. Jer stvarno jesu......

Tako istinito...

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veæe zgrade
ali kraæe živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo
manje.

Imamo veæe kuæe i manje obitelji, više pogodnosti ali manje
vremena.

Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje
rasuðivanja,više struènjaka ali ipak više problema, više
medicine ali manje zdravlja.

Umnogostruèili smo naš imetak, ali smanjili svoje
vrijednosti.

Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo preèesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.

Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoæu da
preðemo preko ulice upoznati novog susjeda.

Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više
ali uèimo manje.

Planiramo više ali postižemo manje.

Nauèili smo žuriti ali ne i èekati. Gradimo više kompjutera
da sadrže više informacija, da proizvode više kopija nego
ikad, ali mi komuniciramo sve manje i manje.

Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi
i sitnih karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa,
luksuznijih kuæa ali uništenih domova.

Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u
skladištu.
Vrijeme kada vam tehnologija može donijeti ovo tekst, i
vrijeme kada možete odabrati da li cete ga podijeliti s
nekim ili samo obrisati.

Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer
oni neæe biti tu zauvijek.

Zapamtite, recite poneku ljubaznu rijeè onome koji vas gleda
sa strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i
otiæi. Sjetite se da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer
je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.

Sjetite se da kažete, "Volim te" vašem partneru i vašim
voljenima, ali najviše od svega i mislite tako. Poljubac i
zagrljaj æe zakrpiti povredu kada dolaze duboko iz vas.

Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, i dajte
vremena podjeli vaših dragocijenih misli s drugima.