eto tako. kontam tamo dže je krnulo doćeš opet s ključovima i sve ispremješat (a navodno te trebalo podmitit, al neka sad nije vrijeme da divanimo o neučinkovitosti tvojih jarana, a mojih doušnika ) da bude kao tog nekog reda, a kako ja taj red nikako ne kontam, pa mi dođe i malo žao kad krene to nako ladičarenje pa idu crvene čarape u crvenu ladicu, plave u plavu i kad dođem do žutih šejtan me tjera ili je samo kreativnost ko bi ga znao da onako namjerno i s guštom ubacim po par zelenih, ljubičastih (e tu mi je onda pala ideja na pamet!) čarapa u krive ladice. ali neću sad. evo ću se držat reda na tvoj teritorij kad je tako u tebe taki red, nije red da ga kršim, pa evo tebi zasebni Topik. kazlo se i ispostavilo naime tamo da nisi čito. e sad čitaj i merači ovako pomalo, a kad upenziju kreneš ako ti bude ćejf ti nadoknadi

elem, ljubičaste čarape odma me sjetile kako je onomad Alija svojoj Nafi kupovo mahramu

(Miljenko Jergović, Dvori od oraha, 2003, 563ff.)

A marama je bilo svakavih, po raznim cijenama. Najjeftinije su one najprostije: crne - kakvima kršćanke pokrivaju glavu kad im netko umre, i bijele - hanume se njima pokriju kad za Ramazan idu u džamiju. Nešto su skuplje marame u bojama: žute ko mjesec i kukuruzni uzljevak, crvene ko kad porežeš prst, plave ko nebo i one druge plave ko more usred ljeta, pa zelene ko trava i zastava, ljubičaste ko ne znam šta... Alija je najprije mislio kupiti ljubičastu maramu, jer se nije mogao sjetiti ničega što je tako ljubičasto, a onda se sjetio Nafe; ona sigurno ne bi na glavu stavila ono što ne zna po čemu je dobilo boju. Ako ne zna on, onda ne zna ni ona. E, ali tada je počeo pravi teferič maram i tada je Alija shvatio nešto što je morao znati, a eto nije se sjetio dok nije vidio. Jebeš maramu koja nije šarena! A čim je marama šarena, ona nije po kuferaški i gospodski - marama, nego je po naški - mahrama. Šarenih mahrama bilo je od onih sa cvjetovima, ružama, zumbulima i karanfilima, do onih sa šarama i ornamentima. Što su ornamenti bili čudiniji i što je teže bilo prepoznati čemu su u stvarnosti slični, to su mahrame bile skuplje.
Najsluplje mahrame u bezistanu imale su šare kakvih nema ni na džamijskim ćilimima, a još su bile izvezene zlatnim nitima. Onako ofrlje, posred mahrame i preko šara, biva ko slučajno, išla je nit od čistoga zlata. Takve su mahrame koštale Alijinu godišnju plaću. Gledao ih je i mislio: Bože dragi, koja li će budala ovo kupiti svojoj ženi? Jako bogata budala. Ali nije netko budala zato što je bogat, nego je budala jer nema oči da vidi kako su te mahrame ružne. Nagrđuje ih ono što je najskuplje, zlato! A zlato je Bog stvorio da svaku stvar učini ljepšom.
Alija je bio preneražen jer je prvi put vidio da zlato može nagrditi. I draže bi mu bilo da ga je uskratilo za takvo saznanje. ddaj Bože nikad ne saznati da lijepo može biti ružno, pomislio je i svojoj Nafi kupio najljepšu mahramu u bezistanu. Sa šarama koje su skromnije nego na džamijskom ćilimu, ali su baš po mjeri nezine glave, ljepote i pameti. Da su ljepše ne bi joj dobro stajale te šare jer bi pod njima Nafa bila ružnija. A i on bi kraj nje bio za sramotu. Šare na ovoj mahrami su kao izmišljene i za nju i za njega. Pa kad se za carev rođendan prošetaju Trebinjem ili kad ju povede u Dubrovnik da vidi Stradun i kako su Dubrovčani pametno složili kaldrmu, svi će govoriti: Ma vidi fine hanume, prava je gospođa, a vidi joj samo muža, eno ga ko da je bečke škole posvršavo! I sve to zbog ispravno odabrane mahrame. Ili marame - što bi se švapski reklo. Alija je bio ponosan i na sebe, i na svoj izbor, i na svoju Nafu koja ga sad čeka da se vrati s dalekog puta, iz šeher Sarajeva, velikoga grada, prevelikog i za vezire pa u njemu nikad nisu stolovali. Ili su se plašili da od takve ljepote ne izgube vid i ne presuši im moć govora."[/b]

jergovic jedna od najboljih knjiga najbolja mi je ona prica iz dubrovnika sa curicom u razvoju nism bas u temi, ali jergovic...

[...]

Sredinom pedesetih Bogdan je umro, što od tuge, što od neprebolnoga sjećanja na onu noć s jeseni 1944. kada je pristao da se kiretom riješe neizvjesnosti. Majka je ostala sama s dječakom koji će izrasti gotovo dva metra i koji nikada neće biti sposoban da sam o sebi vodi računa. Sarajlije će upamtiti staricu, fino dotjeranu i građanskog lica iza koje na tri koraka ide njezin ogromni sin, uvijek čist i ispeglan, dobar dok šuti i potpuno blesav kada progovori. Već je imao prve sijede u kosi kada je obučar Meho, gledajući ga preko naočala, ustanovio kako "to dijete ima ne sebi upisan rok trajanja". Živjet će dok mu je matere.
Gospođa Mira blago je i tiho otišla s ovoga svijeta u vrijeme sarajevske Olimpijade. Slobodan je na ulici počeo zaustavljati slučajne prolaznike i raspitivati se o njihovim obiteljskim stablima. Ovi su mu strpljivo odgovarali, a on je pamtio. Slobodanu se govorilo sve, a on je to arhivirao u svojoj glavi i ponavljao pri sljedećem susretu. Nepogrešivo je pamtio lica i nikada se nije događalo da zamijeni obitelj iz Like za obitelj iz Podrinja. Nitko nije bolje od njega razumio frustracije čaršijskih hanuma kada bi im kćeri pošle za inovjerca, niti je itko urednije i službenije od njega znao izjaviti sućut za pokojnikom.
[...]
Na koncu je izgledao kao svi luđaci ovoga svijeta. Prljav, odrpan i uvijek gladan. Nitko zapravo ne zna od čega je nakon majčine smrti živio, jesu li ga hranile komšije ili je ipak bio dovoljno pametan da u kantama za smeće pronađe koricu kruha.
Jedan od prvih ratnih izvještaja CNN-a iz Sarajeva pokazivao je Slobodana kako sasvim mirno i bezbrižno šeta gradom dok svuda uokolo padaju granate. Kamera ga je pratila sedamdesetak metara, novinar je valjda očekivao da će uhvatiti trenutak kada eksplozija raznosi jednoga Sarajliju. Slobodan je, šetajući iz dubine kadra došao do snimatelja, nasmiješio mu se, klimnuo glavom ne pitajući za obiteljsko stablo i nastavio dalje. Iza njegovih ogromnih leđa i dalje su padale granate, a reporter je te večeri pomalo razočarano saopćio gledateljstvu kako među Sarajlijama ima ludo hrabrih ljudi.

M. Jergović, Slobodan, Sarajevski Marlboro


Ispričavam se na upadu.

Iz stotinjak priča koliko ih je u prvoj i drugoj Historijskoj čitanci, mislim da mi je ova najdraža:

Kupe

Bila je to zemlja u koju se ulazilo i iz koje se izlazilo željeznicom. Željezničke pruge bile su bosanski krvotok, spor kao što su spora srca ljudi koji su pokraj tih željeznica živjeli, u zemlji u kojoj se nikada nikome nije žurilo, a uvijek se stizalo do sreće ili nesreće, po rasporedu sudbine i dnevno promjenljivom redu vožnje nafake. Kada je šezdeset i neke uskotračnu prugu od Sarajeva do Ploča zamijenio normalni kolosijek, pa kad se na more počelo stizati za tri i pol umjesto za dvanaest sati, mislilo se da je more već počelo zapljuskivati naše avlije i da ćeš triput trepnut okom i eto te već na plaži. U drugim zemljama tri i pol sata je strašno puno, s kraja na kraj Njemačke za toliko vremena stigneš, ali nama koji smo živjeli u ritmu vozova, u klopotanju željeznih kotača, noćnom pisku lokomotive koji ukrašava svaku bosansku melankoliju, nama koji nismo letjeli avionima, jer čovjek nije tica i jer je na Butmiru uvijek magla, nama je svaki voz bio i brzi i putnički, samo neka ima vagon-restoran i samo neka u kupeu nađeš neke fine ljude koji će te ponuditi batakom iz staniola i ispričati ti cijeli svoj život.

Pričalo se o mrtvima i o živima, o braći pobijenoj u zadnjem ratu, o mornaru s Vratnika koji je 1965. isplovio iz riječke luke, a mater mu se i danas nada, pokazuje crno-bijele fotografije na kojima je on mlad i lijep, ali mu preko osmijeha prelazi crta kojom je slika bila prelomljena da bi stala u novčanik, pričalo se o Vrbasu u kojem se sestra utopila, o pastrmki iz Jablaničkog jezera i o tome jedu li te ribe meso utopljenika, pričalo se o ustašama i četnicima i o komšijama koje su uvijek bile dobre, komšijama koje su spašavale, u svoje podrume i štale sakrivale, hranile tvoju kad nisu imale ni za svoju djecu, pričalo se o infarktima i karcinomima, mrtvačkim sanducima koji se vraćaju s VMA i iz Beograda, o vojnicima koji čekaju zakletvu, o rumenim jabukama materinim, pričalo se o hiljadu i jednom ponosu siromašnih roditelja, o svadbama u rudarskim kolonijama kakve svijet nije vidio, o očevima koji dvadeset godina rade u Njemačkoj, o ljubavima iz školskih klupa, o stražama na Dinari iznad Knina, tamo gdje siv kamen od zime puca i noći su duge i plave, pričalo se o svemu, samo se nije pričalo o onome što čovjek ne želi čuti. Sve loše vijesti bile su dovršene u prošlosti. Nijedna ne traje danas; nijedna od onih o kojima si slušao u kupeima tih vozova.

Bosna je bila i ostala zemlja bez ijednog kilometra autoputa. Po tome se ona razlikovala od brzih zemalja, onih u kojima dvjesto kilometara nije ništa i nema te razdaljine u koju bi mogla stati poštena priča o ljudskom životu. Bosanske ceste uske su i vijugave. Po njima su kihali, uzdisali i otpuhivali ogromni kamioni s prikolicama koji su prevozili voće i iza kojih je uvijek vihorila loše zakopčana i zatvorena cerada. Iza njih si se vozio bez nade da ćeš ih ikada prestići. Tekao si cestama niz kanjone bosanskih rijeka koji su bili visoki kao nebo i duboki kao smrt, ali ništa od toga nisi primjećivao. Tvoj obzor bio je sveden na auspuh kamiona ispred tebe iz kojeg se u nebo dizao crni naftni dim. Nikada nisi pomislio kako bi ta zemlja mogla biti voljena, nisi rekao - draga moja! - pa da te saputnici u čudu pogledaju i upitaju se šta ti je danas; bio si preblizu da išta vidiš i čudit ćeš se kada ti se jednom pred oči budu vraćale slike koje nikada nisi vidio, slike tvoje neviđene zemlje koje ćeš prepoznavati u predjelima tuđih zemalja, jer njih ćeš gledati, one će ti biti čudo kad čudom postane sav tvoj život.

Sredinom sedamdesetih dovršeno je čudo bosanske cestogradnje: Nova cesta Sarajevo - Zenica, koju smo odvažno nazivali autoputem, premda je to bio autoput upravo onoliko koliko je Kakanj bio Innsbruck. Ali dobro, ipak je ta cesta za naše prilike bila malo čudo. Kravama, konjima i traktorima bio je zabranjen pristup na nju, ograda je trebala spriječiti ljude u pretrčavanju s jedne na drugu stranu ceste, a sav socijalni život događao se u automobilima i između njih. Iz naše perspektive bilo je to svjetsko čudo, to što ti se nije moglo dogoditi da se pred tvojim autom prošeta kokoš ili da te pokušava zaustaviti pijanac na izlasku iz kafane i objasniti ti kakvog smisla ima život, a kakvog rakija.

Cesta Sarajevo - Zenica trebala je biti naš iskorak u novo doba, ali to doba nikada nije došlo. Ili bi bilo ljepše reći: Još uvijek nije došlo. S tom cestom smo se trebali početi opraštati od željeznice. Od nje nas je, međutim, odvojio rat. Bosna je zemlja bez autoputeva, u kojoj su pet godina nakon rata mrtve bile željezničke tračnice. Iz Bosne se danas odlazi avionom, brzo i bezbolno; savršeno humano preseljavaju se ljudi s jednog na drugi kraj mogućeg svijeta. I nema tog kupea u kojem će čovjek pričajući sav svoj život i nabrajajući sve svoje mrtve i nestale, na kraju reći kako su mu u zadnjem ratu dobre bile komšije. Imali su za njega i kad nisu imali za sebe.

Da vidimo šta mi još hard disk skriva
Ovo je iz Naci bontona, zbirke eseja i novinskih članala... Jedan od moćnijih u njoj...


MOST BLIŽI BOGU

Rijeka Neretva većim dijelom svoga toka teče kroz gudure i klance, da bi se tek pri ušću proširila i zloslutnu zelenu zamijenila modrom bojom mora. Tisućama godina dvije obale bile su dva svijeta koja bi se susrela samo kad bi netko hrabar, mimo virova i kroz ledenu vodu, preplivao na drugu stranu ili bi rijeku preveslao na trupcu. No, čak i tada druga je obala ostajala strana i nedodirljiva jer na nju čovjek nije mogao prenijeti ništa od onoga što je bilo njegovo, po čemu je i bio čovjek i što ga je razlikovalo od životinje i od očajnika. Bliže izvoru, Neretva dijeli slabo obraslu, ali ipak živu divljinu, da bi dolje niže prosjekla sivi svijet kamenjara, lišen života i mogućnosti stvaranja civilizacije. Taj dio zemlje ostao je bez povijesti i bez pamćenja, sve dok rijeka nije privukla ljude bliže sebi, a Turski Imperij odlučio trajno spojiti dvije obale, sagraditi ćupriju koja će svojom ljepotom slaviti Boga i njegovu dobrotu jer ljude pušta da s čistom namjerom prepravljaju ono što je on jednom stvorio.

Most je sagradio majstor Hajrudin. Stvarao ga je dugo i predano, ali kad je bio gotov, izgledao je kao načinjen u jednome dahu. Kao da ga nije načinila ljudska ruka, nego je, onako visok i čist, Božje djelo. Bez muke stvaranja koja se zauvijek vidi na lošim i na krivo mjesto postavljenim građevinama, most je u sebi nosio više duhovne ljepote nego najljepše crkve i džamije u tadašnjoj Europi. U sirovoj i nelijepoj provinciji, svoj od kamenjara i sivoga kaosa, mostarska je ćuprija omogućila hercegovačkom čovjeku da učini prvi korak u povijest, u civilizaciju koja donosi sreću kroz dostojanstvo.

Grad Mostar sav se, s kućama, crkvama, džamijama i sokacima, okupio oko mosta. Sve je građeno i stvarano u odnosu prema njemu, svaki ljudski pogled, svaka misao o gradu počinjala je i završavala na mostu. Drugi su gradovi stoljećima tražili i izmišljali slične građevine, izmišljali Eiffelove tornjeve i trijumfalne kapije, rasipali vrijeme i ideje da pronađu ono nešto što bi kao Božja svjetlost obasjalo grad i izvuklo ga iz neurednog osjećaja nesavršenstva.

Most nije djelovao monumentalno kao one ruševine iznad Atene. On nije plašio ljude svojom nedodirljivom ljepotom kao što ih plaši rimski Koloseum. Most je bio nekako dobar. Stoljeća su stvorila legende o tome. Jedna je, tako, govorila kako je neko petogodišnje dijete, prelazeći preko njega, preduboko zagledalo u Neretvu i poletjelo k njoj. Umjesto da se razbije o mramorno tvrdu vodu ili da se utopi u njoj, dijete je isplivalo da mu za cijeli život ostane ushit tog blagog, lijepog leta. S mostova često skaču samoubojice, a s mostarskoga počeli su skakati oni što su na tren poželjeli biti slobodni. I onda pamtiti to.

U novija vremena skakače je snimala televizija. Kamera bi dugo pratila njihov let i nije bilo čovjeka koji ispred televizora nije, barem na čas, poželio skočiti u dubinu Neretve. Skokovi s mosta uvijek su više i prije odavali dojam ljepote negoli hrabrosti. Sklad građevine uvjeravao je čovjeka da mu se sred takvoga svijeta, oslobođena svake rugobnosti, neće dogoditi ništa loše.

Gledan sa svih strana, on je izgledao isto. Nisi mu morao pronaći ono mjesto koje ga otkriva i objašnjava, onu slabu točku koja bi te uvjerila kako je to stvar kao i svaka druga sa svojim jednostavnim i upotrebljivim smislom. Dug i predan pogled otkrivao bi ti formulu pobožnosti, vjere u viši smisao, u duh koji ispunjava sve stvari, a samo se u nekima očituje. Da ih obične ljudske oči mogu gledati, da im se mogu diviti i vidjeti u njima Čudo.

U vrijeme zaustavljene slike svijeta, u vrijeme fotografije, most je, sasvim prirodno, postao amblem. Po njemu se prepoznavala jedna zemlja, kroz njega su neke daleke nepoznate oči vidjele nas. Čovjek lako zaboravlja razglednice iz čudnih stranih zemalja jer na njima uvijek vidi ono za što ne može vezati svoje iskustvo, vidi nešto što mu ne može značiti i u čemu se ne može prepoznati. Rijetki su prizori koje poželi vidjeti uživo, dodirnuti ih pogledom i postati im blizak. Za stranca su u našim krajevima samo Dubrovnik i mostarski most imali tu magičnu privlačnost. Uzalud smo im pokazivali druge gradove, nove građevine, prizore za koje smo vjerovali da su čudesni.

Stoga ne iznenađuje što je bombardiranje Dubrovnika tako čisto i jasno odjeknulo u ušima i očima svijeta. Tisuće ljudskih života nisu značile koliko rušenje fantastične, bogomdane slike svijeta. Rušitelje je reakcija iznenadila ne zato što su zli, nego zato što su bezvjernici i kod očiju slijepi.

Isti su rušitelji potom razarali Mostar. Srušili su sve mostove koji su nakon staroga izgrađeni, ali njega nisu. A mogli su da su htjeli, mada je bilo nezamislivo to da učine. Čovjek jednostavno ne želi vjerovati u tu posljednju mogućnost, u vraćanje svijeta u stanje prije Boga, u stanje nereda u kojemu je sve dopušteno.

A onda je došao taj utorak, deveti dan mjeseca studenoga 1993., kada je spiker na hrvatskom radiju hladno saopćio kako je danas srušen Stari most. Potom je komentator na televiziji ponovio kako se "urušio" Stari most, a onda je komentator u novinama saopćio kako je Stari most "srušio rat". Istina je, naravno, bila drukčija, i treba je reći jer je nakon rušenja najljepše građevine u ovim krajevima još samo ona ostala. Most je srušio zločinac preciznim i dobro (a što je tu, zaboga, dobro?) odmjerenim pogotkom u srce, u ono mjesto koje samo pravi divljak zna pronaći a da mu ne zadrhti ruka. Bez straha pred ljepotom, pred Božjim djelom, pred generacijama koje će se stidjeti, pred svijetom koji će u svojim čitankama ovo rušenje pribiIježiti kao jedan od nekoliko najvećih rušiteljskih zločina u dvadesetom stoljeću.

Slika je, međutim, bila strašnija od vijesti. Prikazivala je Neretvu onakvom kakvu ljudsko oko nije vidjelo već pet stoljeća, pustu i praznu rijeku koja odvaja dvije obale bez povijesti, od kojih će jedna nakon devetog studenoga tek biti zabilježena u povijesti zločina koji je počinio bezimeni vandal, a na sramotu čitavoga svog naroda. I tek posredno - ljudskog roda. Nije ostalo ništa osim pustoši i varljivog sjećanja da smo na tom mostu uvijek bivali bliži Bogu.

Ivo Andrić nekog je Nikolu slasno i strasno u romanu Na Drini ćuprija na nekoliko stranica nabijao na kolac jer je htio srušiti most. Nekad bih osjetio sućut za čovjeka kojeg muče zbog mosta. Nakon slike puste Neretve ne osjećam više ništa.

(tekst posvećujem svima koji sad šute, posebno zagrebačkim povjesničarima umjetnosti, arhitektima i drugima koji su se prije samo dvije godine, kada je rušen Dubrovnik, pravednički zgražali nad šutnjom svojih beogradskih kolega)

nemojte se ništa izvinjavat, nego punite topik za komšiju da mi jadan ne zaostaje na fkultetu, a opet do ovih informac'ja dođe

elem, dobro si izabro Komšija u tu biblijoteku, svaka ti čast

M. Selimović, Derviš i smrt, Beograd 1979, 339ff.

"Po onome što nije bajka, izgleda da ničega neobičnog u njemu nije bilo. Prošavši u školi kroz vatru vjerskog zanosa, a jos mlad izučivši Abu Sina-ovu prirodnu i kritičku filozofiju kod nekog slobodoumnog siromašnog mislioca, kakvih je na Istoku bilo mnogo, a koga je često pominjao sa ljubavlju i podsmijehom, ušao je u život sa teretom koji većina nas nosi: s primjerom velikih ljudi i sa željom da ih slijedimo, a bez ikakvih znanja o sitnim ljudima s kojima ćemo se jedino susretati. Neko se brže otarasi tih nepogodnih uzroka, neko sporije, neko nikad. Hasan se rđavo prilagodio, preosjetljiv zbog svega što je njegovo lično i zavičajno, uvjeren u ljudske vrijednosti koje će svugdje steći priznanje. Našavši se u bogatom carskom gradu, sa složenim vezama i odnosima među ljudima, nužno nemilosrdnim, kao među ajkulama u debelom moru, lažno pristojnim, uglađeno licemjernim, isprepletenim kao paukove niti i mreže, neiskusna čestitost jednog maldića zaplela se u pravo vještičje kolo. Sa svojom starudijom, a kojom je pokušavao da se probije kroz carigradski čestar, s naivnom vjerm u poštenje, ličio je na čovjeka koji gloruk ulazi u borbu protiv vještih gusara naoružanih najopasnijim oružjem. Sa svojom nezlobivom vedrinom, čestitošću i stečenim znanjem, Hasan je ušao u taj zvjerinjak sigurnim korakom neznalice. Ali kako nije glup, ubrzo je vidio na kakvo je ugljevlje nagazio. Mogao je ili da pristane na sve, ili da ostane neprimijećen, ili da ode. A on je, neobičan kao uvijek, odbijajući carigradsku surovost, počeo sve više da misli na svoju kasabu, i da njen tihi život suprotstavlja ovom uzburkanom. Rugali su mu se, prezrivo govorili o tom zabačenom, zaostalom vilajetu. – O čemu to govorite? – pitao je začuđeno. – Ni sahat hoda odavdje postoji zaostali vilajet kakav je teško i zamisliti. Tu, pored vas, nedaleko od ovog vizantijskog sjaja i bogatstva koje se skuplja iz cijelog carstva, žive vaša vlastita braća, kao prosjaci. A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svijetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao?"

Sramota bi bilo da ovaj topik zamre, pa evo za našeg druga Nikolu nešto da pročita katkad.

Čovjek se zvao Dario Džamonja, bio je sarajevski pisac. Meni lično abnormalno drag i strahovito važan i značajan.

Čovjek za kojeg bi, da ga je samo poznavao, Tom Waits napisao pjesmu Bad liver and a borken heart.

Dig this:

ne more ovi topic umrijet nikako. mislim, more... al' opet: "već sam bego preko bašte"

merhaba Komšija!

Opatovina

Na ulici iza tržnice Dolac djeca poludjelih očeva
Sviraju Balaševićeve pjesme

O Bože, ti koji nisi s nama već dugo, pomozi im
Čuvaj ih, ne miči ih, neka ostanu gdje jesu

Na sanducima trulog povrća, na prašini i lišću mrtve jeseni
Na ambalaži austrijskih sokova, na marokanskoj travi -
neka ostanu Bože

Na svojim dušama koje ne pamte druga vremena, na nogama
spremnim za bijeg
Na elektrokardiogramima jedne endemske mladosti - Bože
ostavi ih

Jer ti probirljivi, dragi, najveći, jer ti kojega već predugo nema
Znaš da rjeđi su oni od runolista i manje ih ima nego u
krvotoku ubojice zlata

I njihove blage duše tu su da potvrde tajnu tvoga hudog
postojanja

Miljenko Jergović, Turčin u Agramu

teman ti činim, komšija dosvidanja!

C I G A N S K A
P O E Z I J A







PREVEO RADE UHLIK
PREPJEVAO BRANKO V. RADICEVIC








SVJETLOST 1957 SARAJEVO

BOG CUJE I NE CUJE CIGANINA


BOG CUO CIGANINA

Jedem kiseli kupus,
Jer nemam sta drugo da jedem.
Daj mi boze zdravlja, tako ti zdravlja,
Kuvana mesa u kupusu.
Pogledaj, boze, na mene
Da mogu da ti se izjadam:
Nemam para, nemam srece,
Kuca mi mala kao dva moja pedlja
Zene nemam, zena me napustila,
Para nemam da bih se ozenio.
Majka umrla a otac me ne zali.
Sestra mala, ne moze da mi pomogne.
Sta da radim? U vodu da skacem?
Aoj sunce sto u mene gledas,
Ni tebi ne mogu svoje jade poveriti.
Cuo me bog I dao dobru srecu:
Pasulja sarenog I mesa u kupusu.

SMRT

Smrt dolazi.
Ne daj, boze, da umrem.
Smrt pred vratima.
Ja se skrivam pod krevet.
Ne daj , boze, da umrem ovako mlad.
Smrt na pragu.
Zelje neispunjene.
Crna smrt. Bela noc.
Smrt je crna.
Ne daj, boze, da umrem
Dok se ne ispune sve zelje.

JADIKOVKA

Sto sam trazila od boga,
Bog mi je dao.
Jedno musko dete,
Lele, u narucje,
U narucje, majko,
Lele, na prsa.
U narucje, na prsa,
Pa pravo na groblje.

UPAMTI, BOZE

Aoj, boze, veliki gospodine,
il me uzmi il mi daj fa zivim.
Vidis li, boze, sta si uradio od nas.
Ti si veliki gospodin
i najveca vlast.
Mozes da radis sta ti je volja.
Sta ti, bre, ja smetam?
Sta ti smetaju moja deca?
Zaso si mi prosle noci porucio:
nit cu te uzeti, nit cu ti dati da zivis,
zelim da te dobro izmrcvarima!
Pogledaj malo sebe, gospodine boze.
Pogledaj koliko si velik i jak.
I dobro upamti ove moje reci:
ti si sve na ovom svetu,
zbog toga ne smes da pravis
toliki kijamet.
Upamti, boze, gospodine.

ZALOPOJKA BOGU

Zna bog da nisam kriv
Sto sam ostao siromah.
Moja deca sum ala.
Nemaju ni prnjice.
Po ceo dan placu
A nocu ne spavaju.
Zna bog da od gladi
Ne mogu da spavaju.
I ne znam sta da radim
Da skocimo u vodu?
I da se lepo udavimo.
Nemaju ni oca ni majke.
Na njima ni gaca ni kosulje.
Zar smo mi krivi
Sto smo tolika sirotinja.
Nikog nemam. Niko da me pogleda.
Moje su noge bose.
A za trbuh ne oitaj.
E da je bog hteo
Da cuje moje reci.
Moja bi deca bila
Najsrecnija na svetu.
U loncu bi se divno
Pusio kacamak.
E da je bog hteo
Da cuje moje reci.



TVRDOGLAVI GOSPOD

Pogledaj, boze, da mogu da ti se izjadam.
Moja kuca stoji na dve grede.
Pogledaj, boze, da mogu da ti se izjadam.
Moja deca hodaju bosa I gladna…
Pogledaj boze da mogu da tise izjadam.
S praznim torbama Ciganke se vracaju kuci.
Pogledaj boze da mogu da tise izjadam.
Cigani gladni cergare po svetu.
Pogledaj, boze! Ali bog nece da pogleda!

OGLEDANJE NARCISA

Sidji, boze, na zemlju
I pogledaj ovu lepotu.
Stojim mlad sred plastova:
Crno zlato moje koze sija na suncu.
Zuto I crno. Belo I crno.
Pogledaj, boze, I pokloni se meni.
Poranio sam I zurim svojoj devojci.
Ozenicu se najcrnjom lepoticom.
Pogledaj boze I pokloni se meni.



CIGANIN I VRATA ROBIJE

VRATA ROBIJE

Kako to moze da bude:
Pedeset godina koracam po ovom svetu
A pamet nisam stekao.
Pedeset godina!
Znas li ti koliko je to dana i noci?
Pedeset godina!
Xej, umrecu od zalosti.
Jos kazu da cu sad pamet steci
Lezeci u zatvoru!
Kako to moze da bude!
Ja im lepo kazem:
Nista vi za mene ne brinite.
Takav sam kakav sam.
Ali nece da me puste.
Pedeset godina! – kazem.
Znate li vi koliko je to dana i noci!
Ne haju za moje reci.
Zvecka sitan lanac.
I zatvaraju se vrata robije.

A kad sam stekao pamet,
plakala su moja ledja,
plakale su moje ruke
I kroz rebra se klatilo srce
Kao suvi list na jesenjoj peteljci.
A kad sam stekao pamet,
Robija se oduzila kao opustoseno nebo,
Koje nema mirisa ni boje,
Koje je samo sebe pojelo od gladovanja.
Lezao sam na daskama
I vise nikada necu moci
Da savijem ledja za bacenim opuskom,
Za izgubljenom novcanicom,
Za otpalim plodom jabuke.
Tako sam ja sticao pamet.

OBECANJE

Prostri, majko, siroku kecelju svoju
Pa me vadi iz Lepoglave.
Sin ti je sav u sitnom lancu.
Po celu noc ne moze da spava.
Aoj, boze, odresi milost svoju
Otvori nam ova teska vrata.
Ako izadjem ziv,
Napravicu u sumi:
Cergicu od dzakova
Tkaljice od zlata
Sohice od srebra
Slime od crvenog bakra
Kocice od kalaja
A konopce od ibrisima.

MOLBA

Oj Bandaro, cuvena po glasu,
idi prodaj kucu i avliju
pa me vadi iz ove robije.
Oj Bandaro, cuvena po stasu.
Robija je sva od sitnog lanca.
Nije, bre sto je sitan,
vec sto je hladan.


JADIKOVKA ROBIJASA

Evo, majko, dati kazem svoju tugu:
Ti slusas moje poslednje reci.
I ruke I noge su mi okovane.
Brada duga, obrazi zarasli.
Pred vratima stoje mrki strazari.
Pomozi, majko, nesrecan sam i tuzan.
Vezali me lancem ispod pazuha.
Da sam krilat ne bih mogao pobeci.
Spavam na goloj zemlji,
U svojim haljinama.
Dodji, da vidis kako suze ronim.
Gladan sam, majko, deset dana ne jedem.
Otpasce mi i noge i ruke.
Da hoce da me puste d ate opet vidim,
i da te, majko, tvoj sin poljubi.
I pustise me. Sunce me ogrejalo.
Skidose mi okove sa ruku.
Ostao sam ziv, majko, najbolja na svetu.

BOG I ROBIJA

Pusti, boze, svoju veliku silu,
andjele krilate, i svece brkate,
naoruzaj ih gromom i plamenim macem
i daj predvodniku kljuc od svih katanaca.
Lezim na robiji vec deset godina.
Posalji sunce da istopi moje okove.
Hocu da se vratim svojoj deci.
I da ti, boze, zapalim svecu.
Posalji vojsku nebesku.
Sta je to, bre, za tebe.
Dve svece cu zapaliti u crkvi.
Posalji vojsku nebesku i generale.
I spasi me ove robije!
Sta je to ,bre, za tebe.
Tri svece cu zapaliti u crkvi,
pred oltarom.
Posalji pomoc, spasi me robije!

TUGOVANKA

Da mi je zena ziva
Pa da vidi sta se dogadja
sa njenom decom,
ponovo bi umrla.

Nemaju majke, nemaju oca.
Dan e govorim o krcagu.
Dan e govorim o verigama
i neiskusnom prosjackom stapu.

Tri godine ih nisam video.
Znas li ti sta su tri godine?
Tri godine, bre, tri kamena.
Cetiri zida.

Kad bi me videla deca
i srca bi svoja dala
da stignu do mene.

Tri godine, bre, robijam na ronbiji.
Tri godine umiru deca od gladi.
Znas li sta su tri godine?

SEDMORICA U CELIJI

Sedmorica leze u celiji.
Sedam placeva. Sedam tuga.
Sedamdeset I sedam noci
u celiji leze sedmorica.
Kako boze mozes da gledas mirno
ovih sedam najcrnjih nesreca.
Odresi milost svoju
i dodji sa svojih sedamdeset hiljada
kljuceva.
Otvori vrata robije.
Sedam mrakova trcace drumovima
I hvalice tvoje ime.


EH, VUNGJO

Moli veliku gospodu,
crna Vungjo.
Moli svojim lepim ocima,
svojim bedrima.
Moli, Vungjo!
Ako me osude na dve godine,
opet cu ti doci, lepotice!
Ako presude: deset!
sta cu da radim, Vungjo!
Obesicu se, gore, o drvo,
o zelenu granu.
Dabogda se na tebe skrhala!
Nego moli.
Ako ne molis, dabogda se na tebe skrhala
ova velika nebesa.
Ako ne molis, dabogda ti se osusila dojka.
Nego moli.
Velika gospoda imaju oci za tvoju lepotu.