Ovdje je Đole predstavljen iz fanovskog kuta gledanja. Ako imate i svoje tekstove ispisane o njemu i želite ih objaviti, slobodno nam se javite na mail.

malimis
denny

 Pitaju me: “Kako možeš voljeti njegove pjesme? On je prepatetičan. Kako ti ne dosadi biti na skoro svakom njegovom koncertu i toliko puta slušati iste pjesme, iste priče...?” Nikada nisam pronašla način da im objasnim svoj odgovor... Volim ga jer je uvijek tu... Prepatetičan ili ne, njegove pjesme dotiču neke moje najdublje osjećaje. Njemu dopuštam da ponekad svrati i izmami suze na moje oči, jer on zna da je suza kraljica... On zna da je suza najmoćnija vodena sila. Sluša moju tišinu i... vrati mi osmijeh. A isto tako zna kako je dobar osjećaj vratiti osmijeh na lice na kojem još uvijek ima tragova suza... To su one neke najintimnije “vračke” koje imamo on i ja... Postoje i oni drugi, svakodnevni trenuci koje provodimo skupa. Obično se sretnemo u mom autu dok putujem na posao. Slušam ga dok mi govori o nekim prošlim vremenima i o trenucima koji tek trebaju doći... Tada se dešava neka magija... boje postaju jasnije i sve poprimi neki poseban sjaj... Otkrivam smisao i u onim stvarima koje do tada baš i nisu bile smislene. Na neki neobjašnjiv način ta naša jutarnja putovanja ispune me ogromnom količinom pozitivne energije koja je vrlo važna za ostatak mog dana. Nadjemo se mi i na nekim popodnevnim kavicama. Tu su teme našeg druženja malo ležernije i uglavnom odaberemo neki ritam koji ovisi o trenutku i samo uživamo u muzici... on pjevajući, a ja slušajući ga. Kako mogu voljeti njegove pjesme, pitaju me. E pa mogu, jer je svaka pjesma jedan mali život u kojem pronalazim stvarne likove. Možda nitko ne zna da bagremovi pod kojima sam ljubila njega jedinog pravog i nisu bili bagremovi, ali to ih ne čini manje važnim drvećem... Postoje oni neki durovi i molovi koji zvuk klavirskih tipki pretvaraju u slike na kojima vidim kako odvode lepu Protinu kći i u kojima čujem praporke... Baš uvijek se naježim slušajući jecaje Šenove violine! Ponekad mi se čini da je vidim kako se smije da bi već u sljedećoj pjesmi pustila suzu. Violina koja se smije i plače... kako ovo nekome objasniti? Ma nema šanse, šta vam je! Neke je stvari i bolje ne objašnjavati... I sada kada razmišljam... nije ni važno da li će netko shvatiti zašto je meni Balašević toliko važan! Važno je da ja to znam! I postoji još nešto jako bitno u cijeloj toj priči... Na koncertu, u prvim redovima, pored mene stoje ljudi u čijim sam očima pronašla sjaj rijetkosti. Oni nisu samo Djoletovi fanovi, oni su moji prijatelji, a Djole je onaj retki začin koji nas je spojio. Možda ne postoji način da nekome objasnim koliko me njegove pjesme i koncerti ispunjavaju, ali ionako šta su riječi... samo kremen što se izliže kad tad... Volim ga zbog mnoštva malih sitnica koje na kraju čine za mene jednu veliku stvar... i hvala mu na tome...

malimis

[na vrh]

"Prva ljubav", by denny

Prva ljubav... hmmm simpatičan naziv pjesme pomislih jednog dana prije 18 godina dok sam potajno proučavala šarene omote tatinih ploča. Bila sam djete i još uvijek vjerovala da mogu postati graciozna ruska balerina, buditi se uz poljubac nježnog plemića u okružju cvijeća i snijega. Ipak plemići su s vremenom postali grubijani, cvijeće su zamjenile isprike o teškoj situaciji u državi i rasipanju na nešto što uvene do idućeg viđenja, a eto snijega još ima na razglednicama...no ipak on je još tu. Svaki put kad sam ispod d-mola potražim taj mali omot zagrlim ga i sklupčam se kao nekad ispod stola u nadi da će bar par minuta to biti moj kutak u ovom svemiru. No kako kažu veliki mislioci san prestaje kad ga ostvariš. Ja sam svoje odsanjala i postala otvorena za sva kretanja misli i ljudi i pružila priliku ljudima kojima na spomen njegova imena svjetlucne ona posebna iskrica u oku i koji znaju vrijednost bijele mašnice od svile. Svaka pjesma postala je dio moga života bar u jednom stihu i bila sam ponosna na to jer to sam tražila – povratnu informaciju. I odjednom stupaju vojničke čizme oko nas i morala sam svoj omot pospremiti u mali kovčeg najvećih ljubavi i praviti se da ne znam ništa o nekoj državi, o nekim ljudima, o njemu. Gdje je moje djetinjstvo, drveni konjić, gdje su prve ljubavi i oni bezbrižni dani ispod divljeg badema. Često sam se pitala –zašto-, ali nije bilo odgovora. Odjednom su oni ljudi bili na drugoj strani, a znate da nema druge strane. Iz rata sam izašla odrasla i za taj veliki čin dobila album devedesete da mi da odgovore na sva ona pitanja i odjednom je sve još više boljelo jer odgovor je bio –zato-. Poput hit enciklopedije iz mog djetinjstva. Sve je to bila režija velikih, ali zagrljaji ljudi koji su opet bili na mojoj strani bila je dovoljna da budem ponosna na to što sam mala. Nije tu bilo puno riječi, tek pokoji jecaj, beskraj suza, nesane noći i tada sve popularniji neki piratski njegovi cd-ei. Oduzeli su nam vrijeme i blizinu, ali nisu dušu no ipak takvi to nikad neće shvatiti jer takvi to nemaju. Odlazak u veliki grad poput prave provincijalke bio je još jedan teški udarac na moje samopuzdanje jer sam se bojala spoznaje da takvih kao ja nema puno. I bila sam u pravu i u krivu. Nema ih puno, ali ovi koji su tu su jako posebni i neprocjenjivi. Zahvalna sam im što su mi omogućili da uočim da to što sam drugačija napokon nije loše, nego naprotiv jako je posebno i imam s kim to djeliti. Prvi posljeratni koncert u Sarajevu, više policije nego ljudi, bezdušni snajperisti na razrušenim zgradama, švercanje loze unutar dvorane i taj veliki strah od nastavka priče...ali kad sam pogledala u ljude oko sebe i shvatila –to je to- to sam htjela, tu mogu biti ja, mogu plakati i grliti svoj mali omot jer ti ljudi znaju šta je to. Mutno se sjećam svega zbog suza i silnog uzbuđenja, ali nikad neću zaboraviti kad nam je rekao –volim vas- jer je to i mislio i cijela se dvorana uhvatila za ruke i rekla –volim te- to je bila ljubav koja ne prestaje. I onda dugoočekivana zagrebačka zimska noć koju su trebale ugrijati emocije divnih ljudi, ali smo se morali stopiti u masu šminkeraja, a oni protesti ispred dvorane pokazali su koliko su jaki jer ih nije bilo dovoljno ni da transparent drže, iako ne znam ni šta su to imali za reći. Ipak mi smo na ovim i sličnim stranicama pronašli sebe i prijatelje, ali one prave. Na koncertima kad promatram ljude oko sebe svi potajno iščekuju onu svoju posebnu pjemu onu koja je kao za njih pisana, i sve skupa izgleda kao velika lutrija svako čeka svoj broj. Ipak na ovoj lutiji svatko dobija, svaki broj bude izvučen, svaka pjesma bude otpjevana, svaka karta bude prodana jer ta lutija dolazi samo rijetko u naš grad, ali nas napuni da živimo do idućeg viđenja na tom divnom spomenu. Oživljujući taj spomen povremeno priuštim si pravu rapsodiju emocija, tuge i sreće, suza i smjeha, a naposljetku i posebne poglede svojih prijatelja s onom posebnom iskrom koja znači -nisi sama u ovom posebnom trenutku, uživaj-.

Biti čovjek bi trebalo značiti imati izbor. Koliko predmeta, boja, gradova, glazbenika, filmova, snova...do zvijezda. Zato moji prijatelji, Vi birate i ne zaboravite "bolje sami nego u lošem društvu". Zato čitate ove stranice. D.

[na vrh]