[povratak]

Celje 19.12.2003.

by malimis

 Na samom početku, sve je mirisalo na katastrofu. Zagreb je bio preplavljen kolonama automobila i sam izlazak iz grada trajao je skoro dulje od ostatka puta.
 Carinik, još dečak, nije kimnuo glavom i rekao sve u redu sretan put. Izgleda da bijasmo poprilično sumnjiva družina i trebalo nas je dobro provjeriti.
 Napokon! Dežela! Celje – 52 km.
 Nestrpljivost raste, optimistično se nadamo kako ćemo ipak osvojiti prvi red, pa zar može biti drugačije!
 Putokazi su jurili, a kazaljke još brže... ona mala sve se više žurila dodirnuti brojku osam.
 Eto nas! Opet kolona, izlazimo negdje na cesti ostavljajući našeg šofera i skoro trčeći prolazimo kroz masu ljudi, svaki se na neki svoj način opraštajući od toliko željenog prvog reda.
 Iznenađenje!!! Prvi red ne postoji! Bar ne onakav kakvog smo mi očekivali. Gospoda VIP-ovci su na “našem” mjestu! Publika je “potjerana” na tribine. Srećom pa su naši susjedi Slovenci pristojan narod i svi su sjedili kao da su došli gledati “Labuđe jezero” u neko otmjeno kazalište.
 Vadimo transparent i stajemo u “prvi red”. Ne nije fer... one koji ga stvarno vole stavili su tako daleko... definitivno nije fer!
 Striček zaštitar stao je blizu nas... bolje da nas ima na oku. Možda ga je onaj carinik upozorio na opasnu grupicu koja je ušla u zemlju i koja izgleda kao da neće sjediti na koncertu poput ostalih normalnih ljudi... srećom, brzo je shvatio da postoji mogućnost da smo bezopasni.
 Pola 9! Instrument po instrument polako rasprostiru sag po kojemu će ušetati slijedeći stihovi...

“Na mostu smena straže,
znao sam da me traže,
žandara nema koji ne zna moj lik...”

 Pljesak oduševljenja jer, da... dugo je bio daleko i nešto smo ga poželjeli!
 Naučio je naš Đole i nešto Slovenskoga pa je na opće oduševljenje domaćina demonstrirao to svoje znanje.
 S obzirom na gripu koja ih je sve dograbila, dečki su svoj posao obavili bez greške, nitko na njima nije opazio tragove bolesti. Jedino je Đole u svom šaljivom stilu odlučio malkice zakašljati u mikrofon kako bi bratski s nama podijelio viruse.
 I tako... pjesma po pjesma došao je red i na fanove: “Ako niste primijetili večeras imamo goste. Za Remorkere!”

“Dolaze snegovi,
ne vredi sve više i više mi smetaju studeni.
U kosu me nežno k’o sedefnu šnalicu udeni,
to mi treba – moj mali zaklon ispod neba...”

 Pod cijenu da nas na samom početku izbace iz dvorane, vadimo prskalice. Drago mu je... ali nije stričekima u plavom koji su se u velikom broju skupili lijevo od nas pazeći na svaki naš pokret.
 Odjednom počinjemo se osjećati kao da smo mi na stage-u a Đole u publici. Kamerman dolazi do nas, pali reflektor, snima nas... Ne nije im dosta, moraju nas još i uslikati. Pa dobro, znamo da vam je to posao ali mogli bi nam bar poslati jedan primjerak... onako za uspomenu.
 Sretni smo jer unatoč prskalicama ostali smo u dvorani. Možda stričeki u plavom i nisu tako loši. :o) Naime u dvorani je bilo zabranjeno sve, čak i cigarete!
 Pjesme i govori nižu se jedni za drugima, pogledima lutamo po publici, uočavamo na drugoj strani jednu malu, veselu grupicu. Super! Već smo počeli vjerovati da su organizatori stavili ljepilo na stolice i da smo mi jedini sretnici koji nisu sjeli pa možemo plesati, pjevati, uživati... Pozdrav ekipi iz Rijeke!
 Još jedan pogled i ruka ispružena prema nama: “Za moje prijatelje iz zemlje koja ima more.”

“Život je more, pučina crna,
po kojoj tonu mnogi što brode...”

 Kraj je došao prebrzo. Cirkus je otišao oko 11! Puno prebrzo!!! No ne smijemo biti sebični jer dečki su svoj dio posla, unatoč bolesti, odradili vrlo profesionalno kao i uvijek.
 Predstavljajući band, sada već usudila bih se reći na tradicionalan i pomalo interan način, poseban naglasak Đole je stavio na Bugu namignuvši nam, a nakon isto tako već tradicionalnog “vriska” samo je promrmljao nešto kao: “Ah ti Mađari!”
 Što reći na kraju? Bilo je lijepo no kao i u Opatiji falila je ona prava Đoletova publika! Ovako je izgledalo kao da je većina ljudi zalutala na koncert iz nekog sasvim drugog filma!
 No eto... samo nekoliko dana dijeli nas od slijedećeg koncerta i samo ću ponoviti ono što nam je Đole rekao na kraju koncerta: “Vidimo se u subotu!” :o)
 Ima još nešto što me razveselilo na tom kraju... ograda koja je odvajala njih i nas, srušena je i bar smo jednu pjesmu bili blizu, jako blizu... oni i mi...
 I u tom trenutku su mi i stričeki u plavom postali simpatični jer nisu ni pokušali vratiti ljude na tribine. Kao da bi uspjeli! :o)
 Možda su i organizatori naučili nešto... drugi puta VIP-ovce staviti na tribine da lijepo odsjede svoje na “visokome”, a nas pustite da si budemo blizu! Možda bi tada i čuli sve ono što nam je na kraju Đole rekao ne držeći mikrofon u ruci! Ovako... sorry Đole, ali nismo čuli ni riječi!

 A za kraj, nemojte mi zamjeriti ali moram napisati nešto skroz interno!

 Hvala onome tko je dokazao da medvjedi ipak plešu! :o)