Pročitajte što je o Novom Sadu za vas pripremila malimis. A ukoliko vam to nije dosta pogledajte službene stranice grada Novog Sada klikom na grb grada ili ovdje...
NOVI SAD

Novi Sad povjesnicari ubrajaju u mladje gradove, jer je utemeljen prije 300 godina, tocnije 1694. godine, mada prva arheoloska nalazista otkrivaju tragove naseobina jos od prije 3000 godina prije nase ere. Prvi stanovnici bili su 12 vojnika sa sluzbom u Petrovaradinskoj tvrdjavi i 20 pekara, mesara i drugih zanatlija, koji su sluzili za potrebe tadasnjeg garnizona.
Citanka povijesti Novog Sada mozda nije, u usporedbi sa drugim europskim gradovima, debela knjiga, ali je – od 1694. godine kada je izgradjen mostobran nasuprot Petrovaradinskoj tvrdjavi, a oko njega uz obalu Dunava gde je rijeka najuza nicalo i naselje civila koga u to vrijeme nazivaju Petrovaradiniense ili Rascianica civitas trans Danubium situata, Predgradje Petrovaradina ili Racka varos prekodunavska – ispisana stalnom borbom i teznjama za naprednim, korisnim, dobrim i mirnim zajednickim zivotom svih svojih stanovnika, u prvo vreme Srba, Njemaca, Zidova, Grka, Madjara i Cincara....
Delegacija sanackih gradjana – Rackovic, Vujic, Bogdanovic, Raskovic, Hajl i Anderle – putuje u Bec i posudjuje novac za placanje elibertacione diplome. Uplativsi 80.000 rajnskih forinti u srebru, Novosadski preci, valjani trgovci i zanatlije, kupili su samostalnost i slobodu i sirom otvorili vrata svom i napretku svojih potomaka. Pozajmica je otplacena livadama i pustarama, koje je grad prodao svojim stanovnicima.
Prvog sijecnja godine 1748. carica Marija Terezija donosi odluku da grad postane slobodna kraljevska varos i daje joj ime: latinski – Neoplanta, madjarski – Új-vidégh, njemacki Ney-Satz, srpski Novi Sad.
U proljece 1748. Novi Sad pocinje zivjeti po uzoru na ostale slobodne gradove tog vremena.
Od 1748. do kraja XVIII vijeka povecava se broj stanovnika, umnozavaju se imanja, djeca se skoluju. Sedamdesetih godina grad ima svoju svilaru, pivaru, mlin za preradu duhana u burmut... Zivot karakteriziraju trgovina, molitva i zabava: trguje se s mnogim zemljama Europe i Azije, a grad krajem stoljeca postaje najjaci ekonomski centar na jugu Ugarske...
Zivot na raskrscu i zelja da se zivi u saglasnosti sa duhom ovog grada, imao je svoju cijenu u burnim vremenima i Novi Sad je 1849. godine dozivio prvo veliko razaranje bombardiranjem. Od 2812 zgrada, ostalo je samo 808.
S polovice XIX veka grad se opet ubrzano podize i izgradjuje, iz kog vremena vecinom i potice danasnja arhitektura starog jezgra grada. Od tada do Prvog svjetskog rata podizu se Gradska kuca, Vladicanski dvor i katolicka crkva u centru grada, sadasnja Gimnazija “Jovan Jovanovic Zmaj”, Jodna banja, Matica srpska...
Posljednjih godina XIX stoljeca i pocetkom XX, gradi se zeljeznicka stanica, most, klaonica, plinara, elektricna centrala, uvodi se tramvaj...
Sredinom XIX, pod austro-ugarskom vlascu, na granici prema Turskoj carevini, Novi Sad je izrastao u znacajno privredno srediste, kulturni, nacionalni i politicki centar svih Srba, pa su ga poete prozvale Srpskom Atinom. U Novom Sadu je u to vrijeme izlazilo 56 listova i casopisa na srpskom jeziku, 1864. godine u njega je preseljena Matica srpska, najstarija znanstveno-kulturna institucija kod Srba, a 1861. godine osnovano je Srpsko narodno pozoriste-najstariji profesionalni teatar u Srbiji. U Novom Sadu je sagradjena i prva Srpska narodna skola 1703. godine, gimnazija 1791. u Sremskim Karlovcima, a prva bolnica 1746. godine.
Poslije Prvog svijetskog rata srpska vojska usla je u Novi Sad 8. studenoga 1918. godine, a Velika narodna skupstina Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena 25. studenog donijela je odluku o ujedinjenju Banata, Backe i Baranje Kraljevini Srbiji. Dan ranije to je ucinila i Skupstina Srijema u Rumi.
U Kraljevini Jugoslaviji Novi Sad postaje centar Dunavske banovine. U to vrijeme dobija svoj prvi bulevar, Banovinu i novi most. Godine 1936. ima vec 69 000 stanovnika.
Drugi svjetski rat donio je strasnu raciju Hortijeve fasisticke vojske, kada za tri dana Novi Sad gubi 1 500 svojih stanovnika, najvise Srba i Židova. Za vrijeme Drugog svjetskog rata poginulo je nekoliko tisuca Novosadjana.
Novosadski partizanski odred oslobodio je Novi Sad 23. listopada 1944. godine.
Oslobodjen fasisticke okupacije Novi Sad, glavni grad Autonomne Pokrajine Vojvodine, dozivljava veliki uspon kao ekonomski, kulturni, znanstveni, politicki, administrativni i svaki drugi centar Pokrajine....
Takozvanom antibirokratskom revolucijom 1988. godine mijenjaju se politicki odnosi u zemlji, a Novom Sadu se smanjuju nadleznosti. Nekoliko godina kasnije kosi ga inflacija, njegove stanovnike pogadja siromastvo, a u ratovima na teritoriji nekadasnje Jugoslavije gine sedamdeset dvoje Novosadjana, grad napustaju mnogi mladi i obrazovani ljudi, a u njega se sklanjaju na desetine tisuca izbjeglih i prognanih.
Taj poslijeratni period i 1996 – 1997. godinu obiljezavaju studentske gradjanske demonstracije protiv rezima, a na celo grada, izbornom voljom gradjana, dolaze opozicione politicke stranke.
NATO bombardiranje ostavlja Novi Sad bez mostova, komunikacije, vode...
Po prestanku bombardiranja vec prilicno iscrpljen grad se uzurbano obnavlja, podizu se novi mostovi, pontonski, privremeni, montazno-demontazni... U nedefiniranoj atmosferi nade i krajnjih granica izdrzljivosti gradjani docekuju i slave pobjedu opozicije na rujanskim izborima 2000....
PETROVARADIN

Povijesni nalazi svijedoce o postojanju Petrovaradina jos u rimskim vremenima.Na stjenovitim obroncima Fruske gore bilo je rimsko utvrdjenje Cusum. U ranom srednjem vijeku Petrovaradin je pripadao Vizantiji.
U drugoj polovici XII vijeka imao je vaznu ulogu u ratovima izmedju Vizantije i Ugarske. Madjarski kralj Bela IV poklonio je 1237. godine Petrovaradin cistercitskom manastiru Ukurdu, koji je tada prozvan Belafons.
Poslije tatarske najezde (1247-1252) Cisterciti su radi obrane sagradili utvrdjenje. Postoje pretpostavke da je u drugoj polovici XIII vijeka, za vrijeme kralja Dragutina Nemanjica, koji je vladao dijelom Srema, Petrovaradin pripadao srpskoj drzavi.
U Petrovaradinu je 1463. godine odrzan sabor na kojem je sklopljen ugovor o obrambenom savezu izmedju Ugarske i Venecije protiv Otomanskog carstva, ali je sultan Sulejman Velicanstveni ipak osvojio Petrovaradin 1526. godine.
Petrovaradin je bio pod turskom vlascu preko 160 godina, sve do 1687. kada ga je uzela austrijska vojska. Turci su ga 1694. godine opsjedali, ali bez uspijeha. Posljednji put su ga Turci pokusali osvojiti pod komandom velikog vezira Ali-bega ali ih je potukla vojska pod vodstvom Eugena Savojskog, 5. kolovoza 1716. kad je iznenada u sred ljeta pao sneg.
Na mijestu stare tvrdjave na uzvisini visokoj 40 metara od 1692. godine pocinje gradnja najvece fortifikacije po Vobanovom planu u Austrijskom carstvu i prva faza gradnje traje do 1726. godine a druga od 1753.do 1780. godine. Bila je to jedna od najimpresivnijih gradjevina vojne arhitekture svog doba u Europi.
" Gibraltar na Dunavu" kako su ga zvali, se najintenzivnije gradio za vrijeme vladavine carice Marije Terezije. Tvrdjava zauzima povrsinu od 112 hektara sa jedinstvenim sistemom podzemnih hodnika duzine 16 kilometra.
Pocetkom Prvog srpskog ustanka u arsenalu Petrovaradinske tvrdjave su montirani prvi ustanicki topovi koji su preko Srijema krijumcareni u Macvu.
U Tvrdjavi je nakon propasti ustanka bio intrerniran Karadjordje sa svojim vojvodama. U vrijeme Bune 12. lipnja 1849. godine, madjarska vojska sa Tvrdjave je bombardirala Novi Sad , koji je zapaljen i gotovo cijeli unisten. Petrovaradin je atribute grada dobio prije Novog Sada, tako je zidana kanalizacija sa Tvrdjave do Dunava zavrsena 1725. godine a u Novom Sadu je prva kanalizacija sagradjena 1880. Postanske posiljke su isle preko petrovaradinske poste u 18. veku a u Novom Sadu je posta pocela raditi 1853. godine. Telegraf je u Petrovaradinu uveden 1853, a u Novom Sadu 1857. godine
Danas je Tvrdjava umjetnicki centar, sa mnostvom ateljea priznatih umijetnika. Akademija umijetnosti, kafici, uredjene staze i podzemni hodnici privlace mnoge posjetitelje grada, a festival EXIT, muzicki dogadjaj (kazu, najveci u istocnoj Evropi), dovodio je i do 50.000 ljudi dnevno.
SRPSKO NARODNO POZORIŠTE

Korjeni Srpskog narodnog pozorišta sežu u 1861. godinu, kada je, na sastanku Srpske čitaonice, održanom u Novom Sadu 16. (28) lipnja, sa Svetozarom Miletićem na čelu, donesena odluka o osnivanju Srpskog narodnog pozorišta sa zadatkom da “pozorišnu umetnost u srpskom narodu podiže, njen opstanak i razvitak stalno utvrđuje i na svagda obezbeđuje, da narodnoj drami, a s njome i narodnoj kniževnosti nov polet daje, da školu i semenište ustanovljava za one roda našeg sinove i kćeri, koji se ovoj plemenitoj veštini posvetiti žele, da pozorišnu struku, trudom i iskustvom veštih, obrazovanih i oduševljenih muževa na onaj stepen visine i savršenstva uznosi, sa kojih će nam pozorište za ceo narod postati školom morala, uzorom i obrascem dobrog ukusa, nosiocem prosvete i izobraženosti, budilnikom narodne svesti, čuvarom narodnog duha i jezika, ogledalom sjajne i tužne prošlosti i blagovesnikom sretnije budućnosti naše.”
Prvi upravnik Srpskog narodnog pozorišta, prvog profesionalnog pozorišta među južnim Slovenima bio je Jovan Đorđević.
Srpsko narodno pozorište se održavalo jer je zaista bilo narodno. Financirano od naroda, sa razvijenim oblicima društvenog upravljanja, uspiješno djeluje do početka I svetskog rata. Period između dva svijetska rata bit će najnesretnije razdoblje. U tom periodu je nekoliko puta mijenjalo ime: Novosadsko-osječko pozorište, Pozorište Dunđerski, Narodno pozorište dunavske banovine... Poslije II svetskog rata obnovljeno je kao Vojvođansko narodno pozorište, a svoje originalo ime ponovo je dobilo u studenome 1951. Upravnik s najdužim stažom u posljeratnom periodu (1958 – 1979) bio je Miloš Hadžić i te godine se pamte kao “zlatno doba” Srpskog narodnog pozorišta.
Iako su se u njemu od prvih dana prikazivali komadi sa pjevanjem i muzikom, u početku je postojala samo Drama.
U međuratnom periodu Opera je djelovala pet godina (1920 – 1925), a stalna Opera (sa Orkestrom i Horom) je formirana 1947.
Balet je osnovan 1950.
Nova zgrada Srpskog narodnog pozorišta, koju je projektirao arhitekt prof. dr Viktor Jackijević, smještena je u samom centru Novog Sada, glavnog grada Autonomne Pokrajine Vojvodine, Srbija i Crna Gora. Zgrada je otvorena 28. ožujka (dan poslije Svjetskog dana kazališta) 1981. U 120. sezoni, Srpsko narodno pozorište je prvi put dobilo svoju zgradu. Datum otvaranja zgrade ustanovljen je kao Dan SNP-a kada se sumiraju rezultati protekle sezone i nagrađuju najznačajnija kolektivna i individualna ostvarenja.
Sama zgrada zauzima površinu od preko 20000 kvadratnih metara. U njoj djeluju Opera (sa Zborom i Orkestrom), Drama i Balet, koji nastupaju na četiri scene.
Velika scena ("Jovan Đorđević" od 2000. godine) je najveća pozorišna scena u Srbiji i Crnoj Gori. Ima 940 sjedišta i na njoj se održavaju uglavnom opere, baleti i neke veće dramske produkcije.
Mala scena ("Pera Dobrinović" od 1996. godine), sa 373 sjedišta, uglavnom je scena za dramske predstave.
Kamerna scena, sa 116 sjedišta, je prostor za alternativne produkcije i pozorišna istraživanja, uglavnom mladih ljudi – redatelja i glumaca.
Hinterbina je fleksibilan prostor iza scene "Jovan Đorđević" sa 250 sjedišta, pogodna za sve vrste kazalisnih projekata.
25.01.2005.
Scena: “Jovan Đorđević” od 19.00

Koncert Đorđa Balaševića
"OD OPOVA DO BOĐANA" 20:00 h
|