Maribor - Lent festival 30.06.2006.

by malimis

 Dugo sam tako sjedila pokusavajuci pronaci rijeci kojima bih koncert na Lentu pretocila u rijeci. I sve sto sam napisala zvucalo je kao los novinarski clanak. Nedostatak inspiracije oduvijek mi je bila jedna od najmrskijih pojava koje neocekivano banu u moj zivot.
 I tada jedan neocekivani glas sa druge strane mobilnog telefona pokazao mi je u koje zvijezde treba da se zagledam. Ovaj izvjestaj mogu napisati samo srcem. Jer ovaj je koncert bio toliko drugaciji… za mene.

 Zapocelo je sa Laganom stvari.
 Znate onaj osjecaj kada sve svoje osjete usmjerite na samo jednu stvar? Kao da ste hipnotizirani? E bas tako sam ja ostala hipnotizirana nakon prvih taktova ove pjesme. Nestalo je ljudi, pozornice, Maribora… a ja sam se nasla u nekom svom svemiru. I sve sto se od tog trenutka desavalo, desavalo se na nekoj udaljenoj planeti i jedini ljudi koji su tamo postojali bili smo mi. Moj Mali Princ i ja.

 Jer gdje god sam bivala, o njemu sam snivala, od onog dana jos… I slike su navirale… cijeli se film vrtio u mojoj glavi. Moj Mali Princ koji je pruzio ruku, rekao svoje ime i nasmijesio se… trenutak u kojemu sam ga pocela traziti po proslim zivotima…

 Taktovi Marine bude neke nemire zle… i necu reci da te volim ali znaj…

 I dok kroz maglu treperi 9 svijeca na torti neki blizi rodjendani obasjani su suncem i njegovim poljupcima… Dok su se u isto vrijeme negdje u nekoj avliji, pod gustom krosnjom igrala deca… Neki novi klinci (ili kako ono bjese? Neka nova mularija?)

 A ja i dalje sanjam… uz Remorkera… stavljam misli u prazan hod, tresem zvezde ko dudove i polako nasukavam brod…

 I sticu sutra do mraka, do komsijskog oblaka i pitat cu se di bas ja da se naspram zvezda zagubim? E Boze, Boze. Mora da je besposleno na nebesima…

 Vec trenutak kasnije, Djavo mi sapuce: «Stara rana se leci starim lekom…» I jos jednom pokleknem pred njime i iz svega glasa kazem: «Ma Dajte mi vino, vino nek se toci»! Jer kad cugnem ja lakse misli sredim…

 Dodjoska me smiruje… I cujem iz daljine zvuk s crkvenog tornja… znam… to zvoni u cast Malog Princa… i sto hiljada reci znam al' jedna mi fali… da njega kako treba opisem…

 Sklapam oci… i tek da znas… u snu ti pletem beli sal za maskare… i sva se pobrka predja kad me obgrlis s ledja… kao violoncelo… Galicia

 Vjetar mi donosi zveckanje praporaca iz daljine… koji ga odnose… 'ko zna gde… Bas kao sto su jednom odveli i Lepu protinu kci. I bas kao sto su ono jednom odveli i njega…

 I dzaba svega… kada nisam s onim kojeg volem… Bas kao u Prici o Vasi Ladačkom.

 Dizem pogled prema nebu koje primi boju njegovih ociju… I znam da cu ga ostati zeljna dok me bude… Ma glupi D-moll!

 Aco Braco spasava stvar… tjera d-moll. Plesem, na trenutak se vracam u ovaj svijet… gledam ljude oko sebe… Ma mater vetru i hej, haj baš nas briga, dok je nama nas!

 Al' vracam se ubrzo u svoj mali svemir… i ne mogu da se ne zapitam… Dal' se bar ponekad seti?
 Plasim se da ne… A padao je Budimpestanski sneg te jedne veceri… A na zavejanom Trgu Heroja, ja pozeljeh da je moj…

 I samo tad i nikad više miriso je sneg na jorgovan… (Otilia)

 Vidjeh u daljini i jednu Devojku sa cardas nogama kako plese…
 Al' Slabo govorim Madjarski… pa odlazim dalje… do Tise… i one Noci kada je Tisa nadosla… Da… Nesreca je sto se ja njega secam…

 Al' psssst… lijepo kaze Caletova pesma… Ne pitaj me nikad vise… ne pitajte… nikad vise…

 Jer… pritiska me kao pegla… A ja samo zelim da okrenes taj Ringispil u mojoj glavi… bez tebe drveni konjici tuzno stoje…

 Da li samo Prva ljubav ostaje u nama? Ma ne… sve prave ljubavi ostaju. Za sva vremena skriju se tu negdje duboko u nama…

 Ali Zivot je more… i znam, jednom ce netko uliti vetar u moja jedra… do nove luke…

 Odjednom od nekuda dolijece crni golub na moj dlan... I uplasi me sjaj milion sveca sto se nebom popali… A moja prosta dusa Slovenska ponovo se pocinje utapati u tuzi…

 Ali nailazi neki Sin Jedinac i sve opet postaje veselo dok promatram udavace kako se gurkaju laktovima…

 No svakoj predstavi jednom dodje kraj… I odlazi Cirkus iz ovog malog grada… Odlazimo i mi…
 Zakljucavam svoj mali svemir, sakrivam Malog Princa natrag u srce i odlazim u stvaran svijet….

 I mogla bih ja sada tu pricati o tome da je razglas bio savrsen.
 Da je pola benda falilo.
 Mogla bih vam ispricati i pricu o razgovoru jednog Zagija i jednog debelog kantautora iz Novog Sada. (Zagi ti si car!)
 I o tome kako cu zauvijek zapamtiti Aleksandrin izraz lica i suze radosnice nakon sto je njoj i njenom dragom Balas posvetio Prvu ljubav…
 I mogla bih vam prepricati sve Djoletove price s ovog koncerta…
 Ma svasta bih vam ja mogla ispricati. Ali ovaj je koncert bio drugaciji… kao neki film koji se odvijao u mojoj glavi. I zato ce i ovaj izvjestaj biti drugaciji i vjerojatno samo meni razumljiv.

 I kao sto je Dean rekao na kraju koncerta: «Osjecam se tako ispunjeno. Nema vise one rupe o trbuhu s kojom sam dosao. Trebalo mi je ovo.»
 Trebalo nam je svima. Da se napunimo tom pozitivnom «Balas» energijom.

 Do slijedece godine…

P.S. I nesto potpuno interno za kraj: Cestitam mladencima! Niste mogli izabrati bolji dan. ;-)

[na vrh]