Maribor - Lent festival 30.06.2006.

by neven i maja

 Još par sati prije koncerta, moja sestra i ja smo se predomišljali da l' ćemo uopće ići ili ne. Znate ono, nema se love i to... Ipak, nije nas dugo bilo na koncertu, od Varaždina prošle godine. U autu mi skoro nikad ne svira ništa drugo osim Đoleta pa sam konstantno nabrijan. Ma, kvragu sve, idemo! Zadnje sam minute posudio lovu, kupio tolare i piči... U Maribor smo stigli oko 21:00, a parkirali četiri ulice dalje, što baš nije u mom điru jer ja uvijek volim autom "u šator". Stvarno me dugo nije bilo u tom predivnom gradu pa sam i to podnio. Brzim smo hodom krenuli, našli i došli. Kilometar šatora za početak nas se jako dojmio. Jela, točenog Zlatoroga i ostalog pila na pretek, a sve to uz obalu Drave. Terase uz vodu, milion pravih cura (i tipova za moju sestru :-) ) i tak... Sjeli smo u jedan od tih šatora i naručili biru. Nakon toga približili smo se "Glavnom odru na Dravi" gdje je Đole i trebao nastupiti. Pošto još nije bilo počelo, a i mislili smo da karte možemo kupiti bilo kad, vratili smo se na pivu. U međuvremenu je koncert već počeo. Jedva smo nekako čuli taj bas makar smo bili udaljeni samo pedesetak metara. Kad smo došli do ograde, veli ovaj: "Ni več vstopnic." Ja: "Daj, nemoj me, kaj nema? Pa daj nas onda pusti unutra." A ovaj: "Ne, ne i ne! Uzalud svim našim nagovaranjima ostali smo onako naslonjeni na ogradu i slušali koncert, al nije to bilo to. Brzo smo donijeli zaključak da moramo nešto promijeniti i upasti makar preko vode na kojoj je bila cijela pozornica. Ispred nje bila su sjedeća mjesta, a okolo još dvije tribine s ukupno 5, 6 tisuća ljudi, koji su na žalost ili, za promjenu, na sreću, morali sjediti. Đole je ionako umjetnik, nije to neki bed. Sve oko toga bila je željezna ograda i nekolicina zaštitara koji nisu dozvoljavali ulazak. Razmjenio sam sa sestrom par planova i pružio joj 2000 tolara za slučaj da se izgubimo pa velim: "Skoči pa da vidimo kaj budu napravili." I na najglupljem i najvidljivijem mjestu za sve redare, preskočila je ogradu, pogledala me, nasmijala se i za trenutak se izgubila u gužvi. Pošto nije bilo nikakvih reakcija osim pomalo začuđenih pogleda sa strane, u sekundi preskočih i ja. Odmah sam požurio čim bliže pozornici, sve do onih najbližih sjedećih mjesta. Uletio sam točno na Dođošku k'o na bombu, al znate već kakvu. Poredak pjesama znate pa vam ga neću pisati. Odslušao sam nekoliko pjesama i otišao pronaći sestru. Primijetio sam i šank te sam otišao po točeni Zlatorog (naravno). Hoću platiti, pitam konobaricu: Kol'ko? Veli: "Vse je zastonj!". Daj me nemoj! Tek je onda mojoj nacuganoj glavi sinulo da je to VIP zona. Ha, ha, ha... Ubrzo sam uspio pronaći sestru pa smo skupa uživali, skakali, divljali, derali se, a možda malo i pjevali... Ni'ko nas nije ni stotinke diral. Svako malo smo odlazili po točeno Laško i po neki od 4 vrste Bandidosa, od kojih je najbolji Hot, broj 2 - Ice, 3 - Light lemon i 4 - Tequila. U Hrvatskoj imaš samo 2 i 4. Šteta jer je Hot stvarno mračina. Kad bolje razmislim, stvarno mi je žao onih koji su morali sjediti. Jedna moja (ne) prijateljica mi je rekla da ju je svaki put kad je htjela ustati, zaštitar zaljepio za stolac. Uz toliko pozitivne energije i da više ne spominjem alkohol :-), cijeli koncert nam je proletio u hipu. Najviše me se dojmio "Sin jedinac" koji mi je bio nekako najbuntovniji, a to nam treba uz sve one lijepe balade. Moju sestru je posebno dojmila "Slovenska". Kako je koncert išao kraju već prije početka "Cirkusa" imali smo plan riskirati 3/4 pjesme (skoro pa 7/8) da se nekako uspijemo probiti do Balaševića. Pošto smo već bili na dosta njegovih koncerata, to je bio dobar ulog za upoznavanje. Na početku pjesme, odmah smo se zaputili prema mostiću s desne strane pozornice gdje je, naravno, bio redar. Prvo sam ga pitao da l' nas pusti gore, a on je bio sav "oduševljen". Kroz razgovor sam shvatio da postoji još jedan izlaz s druge strane pozornice s koje su bili neki automobili pa sam pretpostavio da će najvjerojatnije onuda sići. Kad smo došli na drugu stranu, ista priča... Još gore, taj nas je i tjerao. Otišli smo ispred pozornice gdje nas je neki tip upitao što trebamo. Na naš odgovor da čekamo pitao je tko smo mi tu. Ja sam odgovorio: "Mi smo tu." – kao, mi smo domaći. I ovaj je odustao. :-) Bez puno razmišljanja zakoračili smo i krenuli prema malom šatoru gdje je trebao biti Đole. Već nas je vidio onaj lijevi redar i derao se: "Haaallo!", a ja sam mu rekao: "Idemo tu do čoveka" - jer smo već bili primjetili Kinu koji je pospremao opremu. Došli smo do njega, upoznali se, popričali i upitali ga da l' se nekak' možemo probiti dalje. Rekao je: "Samo se pravite blesavi." Do sad ste već mogli zaključiti da nam to nije neki problem. Tog trenutka smo ugledali Đoleta kako daje intervju. Sad nas je opet zaustavio neki koga sam pitao da l' možemo upoznati legendu. Rekao je da smo se prošetali k'o po dnevnoj sobi. "Snalazimo se." – odgovorio sam i nasmijao se. Ovaj nas je ipak pustio da stojimo tamo gdje smo i bili. Na pitanje neke djevojke da li nam kako može pomoći, odgovorio sam: "Može nam pomoći samo Đole." Sad smo već bili na dva metra od njega. Upravo je završio intervju i tad sam ga dozvao. On se približio i pružio mi ruku. Predstavio sam se: "Neven iz Varaždina, a ovo je moja sestra Maja.". Nakon toga smo malo pričali o koncertu u Varaždinu, o Rasinji, o tome kako bi njemu više odgovarali manji koncerti... I naš cilj je bio ostvaren. Samo mi je žao što nismo imali fotoaparat makar sam primjetio da nas je netko slikao. Kako doći do slike? Nakon stiska ruke i pozdrava polako smo krenuli ka izlazu. Ostalo je još noći da se posjete neki mariborski klubovi, a mi smo ovo stvarno morali proslaviti!

[na vrh]